Jannah Theme License is not validated, Go to the theme options page to validate the license, You need a single license for each domain name.

Prva velika seoba Srba

Prva velika seoba Srba pod vođstvom Pećkog patrijarha Arsenija III Čarnojevića počela je  8. oktobra 1690. godine. Srbi su podigli ustanak u priključili se austrijskoj vojsci protiv otomanskog carstva. Plašeći se turske odmazde od cara Lepolda I tražili su dozvolu da se nasele do Budima i Komorana uz garanciju o crkvenoj i školskoj autonomiji.

Oko 37.000 srpskih porodica prešlo je u Austriju, što je najmanje 185.000 ljudi, a samo oko Prištine 360 sela je opustelo.

Posledica Velike seobe je pustošenje srpskih naselja u centralnoj Srbiji i na Kosovu i Metohiji i trajno preseljavanje stanovništva u Austriju, na područje današnje Mađarske i Vojvodine. Odliv stanovništva je bio toliki da je većina sela zarasla u šumu, tako da je deo centralne Srbije dobio naziv Šumadija.

Usled ovih seoba broj srpskog stanovništva na Kosovu i Metohiji se drastično smanjio. Nakon srpskih seoba, Albanci iz planinskih područja Malesije spuštaju se u plodne i opustele doline Metohije. Nakon migracija, srpski etnički centar se seli iz starih područja Raške oblasti, Vardarske Makedonije, Kosova i Metohije u Vojvodinu, a kasnije i u Šumadiju. Neposredno posle seobe među iseljenicima je zavladala glad i epidemija tako da je veliki broj iseljenika ubrzo preminuo.

O ovim događajima najviše je sačuvano tekstova koje su napisali monasi koji su učestvovali u Seobi, budući da su oni bili jedni od retkih pismenih Srba toga vremena.

Evo kako o ovim događajima piše monah Atanasije Srbin:

O opusteloj zemlji

I tako kroz deset godina, od tog ljutog rata, mnogoplodna i mnogonarodna zemlja srpska zapuste sva, i gradovi svi i sela sva zapusteše, i manastiri carski veliki i crkve krasne pisane zlatom zapusteše, i žrtvenici i oltari sveti, gde se prinosaše beskrvna žrtva, tamo sada divlje zveri i nečiste plode se.

O Epidemiji

I ležahu leševi pomrlih ljudi srpskih po svima ulicama velikog Beograda, i po svima zemljištima njegovim, po svima putevima njegovim ležahu mrtvi. I ne beše onih koji pogrebavaju. A koji živi hodahu, ne beše u njih izgleda ni krasote ljudske, no behu pocrneli od gladi, i lica njihova behu pocrnela kao lice Etiopa. I tako skončaše i ne osta deseti deo ljudi. Oni koji su ostali izbegoše od svoje zemlje i ostaviše je svu pustu.

Povezani članci

Back to top button