Železnička stanica u Prilužju:  Svedok prohujalih vremena

Posle gotovo 150 godina od izgradnje železničke pruge od Skoplja do Kosovske Mitrovice  i čitavog veka od izgradnje železničke stanice u Prilužju, o „železničkom dobu“ svedoče samo prkosna stanična zgrada i pusti koloseci.

Povezujući svoje sandžake, turska država je u drugoj  polovini devetnaestog veka, 1874. godine, izgradila železničku prugu Skoplje-Mitrovica. Stanice na toj pruzi, kako opisuju M.M. Nikolajević i Branislav Nušić, bile su: Kačanik, Ferizović (Uroševac), Lipljan, Globoderica (Obilić) za Prištinu, Vučitrn i Mitrovica. Posle Balkanskih ratova i Prvog svetskog rata izgrađena je i puštena u rad 1923. godine Železnička stanica Prilužje.

 „Selo je, piše Atanasije Urošević u monografiji KOSOVO, naselja i poreklo stanovništva, u ravnici između Laba i Sitnice, na mestu gde se Lab pred svojim ušćem znatno (do 1 km) približava Sitnici, tako da do jedne ili druge reke od sela nema više od 300 m. Zbijenog je tipa. Deli se na gornju mahalu (prema Labu) i Donju  mahalu (prema Sitnici). Otkako je 1923. godine dobilo železničku stanicu na pruzi Skoplje- Kosovska Mitrovica, selo je počelo da se širi prema stanici i već doprlo do nje“.   

Zgrada železničke stanice izgrađena je po novim propisima, za to vreme moderno i kvalitetno. I danas je u dobrom i upotrebljivom stanju. Na žalost, već duže vreme na pruzi nema saobraćaja. U zgradi se nalaze kancelarije otpravnika vozova i šefa stanice, prostrana čekaonica i tri stana za porodice službenika, od kojih su dva na spratu i podrum. Postoji još jedna, prizemna zgrada, koja ima prostor za stanovanje ali i službene i radne prostorije dela sekcije za održavanje pruge.

Prostor železničke stanice Prilužje do pre nekoliko decenija imao je i lep park, ograđen betonskom ogradom. Ostala je priča da su na peron stanice mogli da stupe samo putnici sa kupljenom kartom.

Putnička čekaonica, uvek uredna i čista i po potrebi zagrejana, imala je ulazna vrata koja su vodila prema selu a izlazna prema peronu. Putnici su, pre dolaska voza, ulazili u čekaonicu, kupovali karte i tu čekali. Nešto pre ulaska voza na stanicu, otpravnik vozova je pustao putnike sa kartom na peron.

Pruga je značila život i razvoj – foto: D. Terentić

Železnička stanica učinila je Prilužje značajnim centrom za sva okolna sela

Izgradnjom železničke stanice selo je dobilo na značaju i ubrzo  postaje centar okolnih podčičavičkih ali i sela suprotne obale  Laba, pa čak i nekih iz Malog Kosova.

Tridesetih godina prošlog veka, pored železničke stanice u Prilužju, po rečima devedeset četvorogodišnjeg Rajka Veličkovića iz Prilužja, izgrađen je „bunker“ za pretovar lignita. Naime, iznad sela Glavotina i Strovce funkcionisao je „Kamenkov rudnik“- jama gde se kopao lignit koji se vagonetima slobodnim padom spuštao do stanice i tu pretovarao u vagone i, po njegovoj priči, transportovao do Trepčine Energane u Zvečanu i za široku potrošnju. Osim retkih sećanja, nažalost, danas je ostalo  malo tragova o tome.

Za vreme Drugog svetskog rata, verovatno zato što je bila poslednja u nemačkoj okupacionoj zoni prema jugu, Železnička stanica u Prilužju postaje značajno železničko čvorište.

Zoran  Stefanovića iz Prilužja kazuje da mu  je  deda Milan Stefanović, „desetar“ grupe za održavanje pruge posle Balkanskih ratova, pričao kako je na železnčkoj stanici u Prilužju u vreme Drugog svetskog rata bilo dvanaest koloseka, dvadesetak parnih lokomotiva i dve pumpe za njihovo napajanje vodom, te mašinska radionica i kanali za popravke, triangla za okretanje lokomotiva i još mnogo toga neophodnog za funkcionisanje železničkog saobraćaja.

 Tu je bila i ranžirna stanica gde su se pristigli vagoni, sa različitim teretima, kombinovali i novim kompozicijama slali na svoja odredišta. U vagonima je, po priči, bilo oružja, logistike: uniformi, cokula, košulja, šlemova i hrane: brašna, usoljenog mesa, raznih konzervi, šećera, slatkiša, suvog voća, cisterni sa gorivom i mazivom za motorna vozila i tenkove… i da je to vojska danonoćno obezbeđivala.

Kod povlačenja Nemaca, krajem druge dekade novembra 1944. godine, odneseno je sve što je moglo da se odnese, a ostalo što se moglo uništiti je uništeno.  Očevici su pričali da su Nemci pre povlačenja minirali jedan broj lokomotiva, vagona, ložioničke zgrade i koloseke.

Na kraju su  dva vojnika dresinom krenula ka severu prema Kosovskoj Mitrovici odmotavajući električnu žicu koja je bila povezana sa eksplozivom.  Kada su prošli železnički most na Sitnici, prema selu Mijalić, uključili su akumulatorski strujni kontakt i sve što je bilo minirano digli u vazduh. Mnogi delovi od vagona i lokomotiva mogli su se videti po domaćinstvima decenijama posle drugog Svetskog rata.

Komadi betona i šljunak kao i ostaci zgrada, kanala, koloseka  upotrebljavali su se decenijama kasnije za nasipanje puteva, izgradnju građevina od zajedničkog pa i privatnog interesa.

Mlađi meštani su u godinama nakon TV serije „Otpisani“, izražavali „žaljenje“ što se tada u Prilužju  nisu zadesili „Tihi i Prle“ kad već, kako su  govorili, niko iz sela nije imao hrabrosti da, kad se Nemci „malo udalje“, makar sekirom preseče žicu i tako onemoguće eksploziju.

“Da su ostale te lokomotive, koloseci, ložionica, pumpe, radionice…Prilužje bi danas bilo železnički čvor, a ne Kosovo Polje“ – zadirkivali su mlađi starije meštane.

U decenijama posle Drugog svetskog rata železnička pruga i stanica su za Prilužje značile napredak i razvoj. Do kraja sedamdesetih godina prošlog veka i povezivanja Prilužja asfaltom sa magistralnim putem Priština-Kosovska Mitrovica, železnička pruga je za ovo i okolna sela bila jedini izlaz i normalna komunikacija. Njome se išlo i dolazilo. Vagonima se dopremala roba za prodavnice, građevinski materijal: cement, kamen, pesak, crep ali i ogrevni ugalj za domaćinstva sa površinskih kopova.

Višak poljoprivrednih proizvoda ratara iz Prilužja i okolnih sela i zemljoradničke zadruge; pšenica, kukuruz, šećerna repa transportovan je železnicom.

Otvaranje kosovskih površinskih kopova lignita i termoelektrana, nedaleko od Obilića, značilo je preporod za ceo kraj. Ovde je uhlebljen veliki broj radnika tako da su desetine vozova od Kosova Polja do Zvečana svakodnevno saobraćale, prevozeći za tri smene, radnike do Kombinata u Obiliću, ali i železnice u Kosovu Polju, Trepče u Zvečanu, a od osamdesetih godina i valjaonice lima u Vučitrnu.

Decenijama su ovom prugom tutnjali teretni, lokalni, putnički, brzi i međunarodni vozovi za Kosovsku Mitrovicu, Kraljevo, Beograd, Minhen, Kosovo Polje, Atinu, Skoplje, Peć, Prizren. Povezivanjem Prilužja asfaltnim putem sa Obilićem, krajem osamdesetih godina prošlog veka, železnički prevoz, za selo i okolinu, i u putničkom saobraćaju, pre svega prevozu radnika, gubi raniji značaj. Kopovi i elektrane za prevoz radnika iz ovog kraja počinju da koriste autobuse.

Povezivanje Prilužja asfaltnim putem sa magistralom Priština – Kosovska Mitrovica i Obilićem umanjuju značaj železničkog saobraćaja za ovaj kraj i u putničkom i u robnom prometu.

Raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije, ratovi na njenim prostorima, sankcije SR Jugoslaviji i trend opšteg pada značaja i potrebe za železničkim prevozom, pre svega putničkim, u to vreme, učinili su da ovaj vid saobraćaja na ovim prostorima bude marginalizovan.

Pruga usnula pod snegom, foto: D. Terentić

Nakon bombardovanja SRJ i ratnih dejstava na Kosovu i Metohiji 1999. godine, kada nije bilo slobode kretanja za Srbe, voz ponovo postaje značajno prevozno sredstvo od Lipljana do Kosovske Mitrovice. Za srpska sela na „srednjem Kosovu“: Prilužje, Plemetinu, Babin Most, Crkvenu Vodicu i Grace voz opet postaje jedino sredstva za izlaz i ulaz u ova sela. Opet se jedino njime ide u bolnicu, kod zubara, u veće nabavke, u škole i  na fakultete. U tim putničkim vozovima prevozi se roba za seoske prodavnice, prvi put dolaze snaše, nažalost i kovčezi sa onima koji su preminuli u mitrovačkoj bolnici. Opet je voz žila koja život znači.

Uz povremene prekide saobraćanja i promene forme i suštine prevoznika, razvojni put ovog saobraćajnoj sredstava kretao se od člana Železnica Srbije i ranijeg preduzeća ŽTO Kosovo Polje, koje je još neko vreme posle 1999. godine funkcionisalo u svojim kancelarijama i pogonima u tom mestu pa preko UNMIK železnice, do sadašnje Kosovske železnice.

U drugoj polovini februara 2008. godine putnički voz na relaciji Kosovo Polje – Lešak prestao je da saobraća.

Danas, petnaest godina posle, o „železničkom dobu“ Prilužja i okoline svedoči samo pruga i stanična zgrada sa četiri koloseka. Uzdižući se gordo i ponosito, svesna lepote i kvaliteta gradnje prohujalih godina i vekova, zgrada odoleva zubu vremena i nemo priča priču svog postojanja i značaja sve do ovih dana. To je priča koju još po neko može i hoće da čuje i sasluša, neko i da zapiše.

Dragiša Terentić

Povezani članci

Back to top button