Zašto se ne sećamo NATO pogroma

Pogrom Srba nije počeo 2004. godine, već s prvom NATO bombom pet godina ranije. Nije li onda logično da se masovno okupljamo i na dan početka bombardovanja, a ne samo 17. marta?

Obeležavanje godišnjice pogroma 17. marta u Gračanici je, ako poredimo s obeležavanjem ostalih godišnjica stradanja Srba na Kosovu i Metohiji, najbolje organizovan i najmasovniji skup – barem južno od Ibra. Postoji scenario po kome se program odvija, i posle dve godine pauze zbog koronavirusa ove godine smo se opet okupili u velikom broju.

Okupljanje počinje u manastiru Gračanica gde vladika raško-prizrenski Teodosije služi parastos. Prisustvuju mu predstavnici vlasti iz Beograda, iz institucija po srpskom i takozvanom kosovskom sistemu, narod koji organizovano dolazi iz gotovo svih institucija. Potom se okupljenima u porti podele bele ruže i kreće se u šetnju glavnom ulicom do gračaničkog Doma kulture.

U dvorištu ove ustanove postavljena je umetnička instalacija MISING s fotografijama kidnapovanih, nestalih i ubijenih Srba na Kosovu i Metohiji, na koju se polažu ruže. Sledi otvaranje izložbe slika nastalih na Likovnoj koloniji „Jesen u Prizrenu“. (Svake jeseni grupa slikara iz cele zemlje okupi se u manastiru Svetih Arhangela kod Prizrena i stvara na temu srpskih svetinja, Prizrena i Kosova i Metohije.) Program se završava akademijom, koja je ove godine počela kratkom retrospektivom stradanja Srba kroz istoriju i govorom Nataše Šćepanović ispred Udruženja porodica kosmetskih stradalnika.

Pogrom(i)

Od samog početka obeležavanja 17. marta na pomenuti način, svedok sam komentara ljudi da godišnjicu pogroma treba obeležavati, ali i pitanja – otkud porodice kidnapovanih i nestalih u toj priči? Odosno, kakave veze oni imaju s Martovskim pogromom i zar ne bi trebalo da se okupljaju na dan početka NATO agresije? No, daleko od toga da ne treba da prisustvuju obeležavanju pogroma iz 2004. Više puta sam pomenuto čula i apsolutno se slažem. (Smatram opravdanim što se o tome i na taj način govori jer, grubo rečeno, trpanjem svega u isti koš jedno se zamenjuje drugim. U ovom slučaju se 24. mart – početak bombardovanja – zamenjuje 17. martom.)

U martu 2004. godine trebalo je u Metohiji uništiti sve srpske svetinje i proterati ono malo Srba što je ostalo posle pogroma u junu 1999. godine. Pripadnici nemačkog KFOR-a posmatrali su kako gori Bogorodica Ljeviška, a francuskog kako plamen guta manastir Devič.

 „U ovom delu gde je ostalo nešto više Srba, 2004. godine uništavalo se sve pred sobom, baš onako kako je u Metohiji bilo 1999.“, kaže moja prijateljica iz Metohije.

Oba pogroma desila su se pred očima međunarodne zajednice i nastala su kao posledica njene agresije prema jednoj suverenoj evropskoj zemlji. Oni su dali odrešene ruke Albancima da kidišu na Srbe, proteruju ih, ubijaju, otimaju i pale njihovu imovinu i svetinje. Još strašnija je istina da su 2004. godine mirovnjaci nudili pomoć da isele Srbe iz svojih kuća, stanova i sela. Tamo gde su uspeli, sve srpsko nestajalo je u plamenu. Nisu imali komandu da zaštite Srbe na njihovoj imovini, samo naređenje da ih što više isele.

Sve ovo ne bih pisala da se na isti ili sličan način u Gračanici, ili bilo gde drugo na Kosovu i Metohiji, obeležava i godišnjica početka NATO agresije, ali, nažalost, nije tako. Da nije Kulturno-prosvetne zajednice Kosova i Metohije koja je glavni organizator vrlo skromnog programa – bez masovnog okupljanja iako poziv stiže na mnoge adrese – obeležavanja početka bombardovanja ne bi ni bilo. (Neka mi Bog oprosti što to kažem.) Neću da nabrajam šta sve fali tog 24. marta, ali ću reći da se ne sećam kada je vladika Teodosije služio pomen stradalima, obično to budu gračanički sveštenici.

Kidnapovanja Srba počela su 1998. godine. Odvodili su ljude sa radnih mesta, ulica, iz svojih kuća, autobusa. Otimali su žene, decu, starce, mlade ljude u punoj snazi. To su radili albanski teroristi, pripadnici takozvane OVK i ceo svet je to znao. Najmoćnije zemlje sveta zatvorile su oči pred tom istinom, pogazile sve principe na kojima počiva civilizovano društvo i zarad svojih interesa – bez ikakve pretnje po njih same – stali na stranu onih koji Srbe na Kosovu i Metohiji progone. (Sada je i Albancima jasno da to nisu uradili zbog njih, već su im u datom trenutku samo poslužili za ostvarivanje njihovih još poganijih ciljeva, ali to nije tema ovog teksta.)

Foto: Riznica

Ako svi ovo već znamo, zašto se (ne)sećamo pogroma koji su nam se dogodili na drugačiji način? Ako pođemo od činjenice da pogrom Srba nije počeo 17. marta 2004. godine već s prvom NATO bombom 24. marta 1999. – on traje u ovakvom ili onakvom obliku više od 100 godina, ali zadržaću se na ovim najmasovnijim – onda je logično da se masovno i uz dostojanstven program okupljamo i na dan početka bombardovanja, a ne samo 17. marta. Tada bi poruke Udruženja porodica kidnapovanih, nestalih i ubijenih, ili kako se god zvali, još jače odzvanjale i ne bi to bilo samo pravedno prema nama i generacijama koje dolaze već na prvom mestu prema žrtvama nastalim pre, za vreme i tokom prvih meseci po završetku bombardovanja.

Uz dužno poštovanje prema svim stradalim Srbima, uz svu moguću empatiju sa porodicama zbog svega što ih je snašlo i sa čime se više od dve decenije bore, valjda iz želje da se i njihov glas čuje napravili su kompromis. Zanemarili su činjenicu da bi  istina o stradanju njihovih najmilijih imala drugačiju dimenziju ako bi se izgovarala svakog 24. marta, i ne bi se ostavljala sumnja da će negde u budućnosti generacije zaključiti da su Albanci 2004. godine počeli da proteruju, kidnapuju i ubijaju Srbe. Sem oštre osude Albanaca ovog 17. marta nismo čuli da je neko pomenuo NATO alijansu – verovatno da ne talasamo.

Dug prema stradalima

Opravdan je strah da se na ovaj način (ne)svesno amnestira agresija NATO pakta na kosovsko-metohijskim prostorima zarad ovoga ili onoga. Istina je da smo najveća stradanja doživeli onda kada su zemlje članice pomenutog saveza počele Kosovom da se bave na najvišem nivou, i kada su u ime mira došli da uspostave red i demokratiju – tako oni zovu klasičnu okupaciju. Istina je da je Zapad na sva zvona pričao o pravima Albanaca na Kosovu i Metohiji, u vreme kada su teroristi kidnapovali i ubijali Srbe na terenu. Istina je da su albanski zločinci prodavali organe Srba i drugih neistomišljenika, i u toj priči nisu bili sami. Istina je da živimo u neslobodi, zatvoreni u getima i da nas bodljikavom žicom nisu ogradili Albanci već pripadnici mirovne misije. „Znamo mi ko su i šta su Albanci bez podrške Zapada i Amerike“, komentar je koji često čujem.

Zato ih moramo na masovnim skupovima na svim godišnjicama – ne samo 17. marta – na to podsećati, onako, po redu. Da znaju da nismo i nećemo zaboraviti kako se odvijalo otimanje dela teritorije na pravdi Boga, i pred čime su sve te nazovi demokrate zatvarale oči. Za sva svoja zlodela Albanci su nagrađeni „državom“, a oni koji su nas bombardovali – svedoci naših najvećih staradanja od 1998. do 2004. godine – priznali su je.

Od petooktobarskih promena počeo je projekat menjanja naše svesti zarad puta u utopiju zvanu Evropska unija, i koliko god pristojno izgledalo ovo što se u Gračanici 17. marta organizuje, ostaju šupljine i opravdana bojazan da buduće generacije neće ni znati pred kakvim su zlom Srbi napustili Metohiju 1999. godine, i da je to direktna posledica NATO agresije.

Nije kasno da promenimo stvari već ovog 24. marta. Lestvica koju su nam postavili iz Evropske unije i Amerike do koje možemo da tugujemo i oplakujemo svoje žrtve i svoja stradanja – šta da pominjemo, a šta da prećutkujemo do zaborava – može i mora potpuno da se odbaci. To dugujemo onima koji su stradali i generacijama koje dolaze, ako želimo da budemo Srbi i sačuvamo Srbiju.

Imamo primere iz istorije koji kažu da nam višedecenijsko ćutanje zarad „bratstva i jedinstva“ o zločinima koji su nam se dogodili ništa dobro nije donelo – naprotiv. Zaboravili smo na svoje žrtve i od istih u istom veku dva puta stradali. Zar ćemo to i sa Kosovom i Metohijom uraditi?

Janja Gaćeša – Novi standard

Povezani članci

Povezano
Close
Back to top button