Uvucimo rogove, napravimo ambijent da se srpska i albanska deca i unuci međusobno uvažavaju i cene u vremenu koji dolazi

Mašinski inženjer sa diplomom Fakulteta politikih nauka i zvanjem master menadžera bezbednosti Saša Pejkić iz Obrenovca otrkiva zašto voli Kosovo i Metohiju i kako ga je u jednom trnutku život doveo u našu južnu pokrajinu. Knjige o zavarivanju, koje budući mašinski inženjeri koriste kao obaveznu litaraturu tokom studija, a čiji je Pekjić autor, najbolje govore o tome koliko je on posvećen poslu kojim se bavi. Za sebe srkomno kaže da su mu zavarivenje i geopolitika samo hobi jer se profesionalno bavi zaštitom na radu. Master tema o Selafistima pomogla mu je da u poptunosti razume muslimaski svet i na bezbednost gleda iz drugog ugla. U Termoelektrani „Kosovo A“ u Obiliću radio je do izbijanja ratnih sukoba i za kratko vreme uspeo da pronikne u dubinu komplikovanih alabsnko srpskih odnosa. Za njega je kaže, Kosovo i Metohija mesto koje nosi u srcu i ne zaboravlja.

U intervjuu za Riznicu Saša Pejkić do poslednjeg detalja opisuje trenutke provedene u Prištini koji su predskazivali da dolaze još teži dani ali i govori o gopolitičkim prilikama u svetu i iznosi zaključke o tome.  

  • Kako je po dolasku na Kosovo izgledao vaš prvi susret sa ovom sredinom?

Dočekao me stari Albanac, rođakov dugogodišnji prijatelj. Vodio me na ćevape. Pričao mi da sam dobrodošao i da trebam da učim Albanski jezik da bih se bolje sporazumevao sa ljudima, da bih mogao da tu ostanem. Verovao je u bratstvo naših naroda. Potrudio se da me uputi gde bih mogao da se smestim i gde je najbolje da otpočnem svoju karijeru. Kada sam došao u Prištinu bio sam relativno mlad, tek završio fakultet, sa nedovoljnim životnim iskustvom, na krilima entuzijazma. Iznenadila me ta količina vrana na svakom drvetu u glavnoj ulici i beskonačan broj praznih kesa kao ni na jednom mestu koje bih mogao da zamislim. Sećam se da je bio oktobar 1997. godine. Kiše su učinile da sve postane nekako sumorno i u strahu. Tada sam upoznao puno mladih ljudi koji su došli u studenski dom, u kome sam našao svoj kutak, nakon upisa postdiplomskih studija. Pijaca iza dvorane ,,Boro i Ramiz“ bila je drugi svet, druga civilizacija, mesto koje je odmah kazivalo da smo različiti i mi i Romi i Albanci. Bilo je mržnje koja se mogla videti u očima pojedinaca, ali retko.

Nama u studenskom domu, trebalo je nekoliko meseci da se priviknemo na novu situaciju, smanjene slobode i straha od neizvesnosti, a i od urbanih priča da su Albanci poručili da će se za  njihov verski praznik, sve nas na ovaj ili onaj način rešiti… To nas je povezalo i učinilo jačim. Još jaču vezu su stvorile demonstracije koje su bile u neposrednoj blizini studentskog doma. Sudari sa policijom. Zastave i parole naspram plavih uniformi. Bili smo nemi posmatrači iz menze studenskog doma koja se nalazila u neposrednoj blizini.

Početak 1998. godine ostao mi je u sećanju tako što sam uspeo da dođem do direktora Termoelektrana u Obiliću i da se zaposlim. Ali taj put je trajao nekoliko meseci. Samo utorkom sam mogao imati razgovor. Prvog utrorka nisu me pustili jer nisam imao zakazan razgovor. Drugog utorka sam slagao obezbeđenje da imam zakazano, ali nisam stigao dalje od obezbeđenja upravne zgrade. Narednog utorka sam i njih zamajao da me puste da uđem, ali me je dočekala sekretarica. Pa onda nekoliko narednih utoraka nije direktor bio tu. Tek u martu sam prvi put video direktora. Poklopilo se sa pozivom za posao u poznatoj šabačkoj firmi. Jedan razgovor od jednog minuta je promenio moju sudbinu i zaposlio me u Termolektranu ,,Kosovo A“.

Deo termoelektrane „Kosovo A“ u Obiliću kod Prištine, foto: Riznica

Prvi radni dan su me dočekale kolege koje su bile iznenađene mojim dolaskom iz Šapca. Sve im je bilo sumljivo, pa su me odmah nakon posla odveli u kafanu na čašicu razgovora. Ukrštali su moja pića. Znao sam da hoće da sve saznaju i pustio sam ih. Dopalo im se to što sam samo obrazovan dečak. Uzeli su zaštitničku ulogu prema meni. Potrudili su se da mi oni budu zamena za roditelje. I bilo ih je puno. Najviše su me voleli Slobodan Vladetić, Ljubo Bosanac i Milomir Rakić, nažalost sada svi upokojeni. Svi su oni na mene ostavili pečat koji ću nositi celog života. Ne mogu da ne spomenem i mog dobrog prijatelja Baneta Dobrosavljevića sa kojim sam stalno u kontaktu. Slobi Vladetiću sam jednom rekao, da sam mogao da biram oca, izabrao bih njega. I danas to mislim.

Sarađivao sam sa Albancima na poslu. I među njima sam stekao prijatelje. Jedan od njih mi je bio šef. Jako prijatan čovek, imao je četiri ćerke. Cenio je i mene i moj rad. Znao je o mom entuzijazmu više od nekih drugih šefova. Zahvalan sam mu za to. Jedino mi je bilo žao što nisam imao automobil da pomognem njegovoj porodici u martu naredne godine. Na svu sreću on se snašao, ali ja nisam mogao da mu pomognem, i zbog toga još uvek mi je žao. Čuli smo se. Nije mi zamerio.

Pili smo slatki crni čaj, ratluk i po jednu domaću šljivu. Tek kasnije sam saznao da je čovek častio jer mu je sin otišao u UÇK,  ja sam naivno mislio da je rođendan u pitanju.

Te 1998. godine, bio je rat. Veći rat nego onaj poznati naredne godine. Otimali su ljude. Pucali na vozila i radničke autobuse. Neko je predložio da mi koji smo sa strane odemo odatle. Neki su i otišli. Čuvala se straža noću. U neposrednoj blizini su bili iskopani rovovi. Kopali su se noću na obroncima Ćićevice. Osvojen je deo Belaćevca. Očekivao se napad na Termoelektranu svakog dana. Neki naši radnici su noću kopali rovove i čuvali stražu na Ćićevici, a danju redovno dolazili na posao. Znali smo to. I oni su znali da mi znamo. A znali su da se čuva stražu noću na ogradi Termoelektane. Jednom je jedan od radnika Albanaca, ujutro u obilasku velikih hladnjaka za vodu, pronašao izgubljeni RAP sa punim okvirima municije. Doneo ga i predao u kancelariju za skladištenje oružja i razvod straže. To mesto je bilo najtajnije mesto koje su stražari imali! Kratko je ta situacija trajala. Upale su specijalne policijske jedinice i za jedno prepodne su to vratile u prvobitno stanje. Sa prozora smo gledali artiljerijsku pripremu i slušali pucnjavu.

Jedno obično radničko jutro. Bili smo pozvani na čast u baraku, gde su se okupljali radnici Albanci. Pili smo slatki crni čaj, ratluk i po jednu domaću šljivu. Tek kasnije sam saznao da je čovek častio jer mu je sin otišao u UÇK (naziv za tzv. Oslobodilačku vojsku Kosova – prim. red. ) a ja sam naivno mislio da je rođendan u pitanju.

Termoelektrana „Kosovo A“ u Obiliću, foto: Riznica

U septembru je tadašnji premijer objavio da su terorističke jedinice uništene. Ja nisam verovao, zapravo niko nije verovao ni mi, ni oni. Posmatrao sam onog čoveka što mu je sin uUÇK, on nije odavao nikakve znake poraza, i dalje mu je iz oka vrcala iskra nade i osmeh zadovoljstva. Nedugo kasnije na punktu je poginuo, jedan od dečaka koji su došli da studiraju, a koji se zbog avanture i skromne plate pridružio policiji. Njegovi roditelji nisu ni znali da je postao policajac. Nije im o tome pričao, da ih ne bi uplašio.

Sutra“ će biti i taj dan, dan najvećih srpskih zabluda

Došao je Rambuje. Svi smo sa zaprepašćenjem slušali šta se dešava. Jedan od opozicionih političara je prevario Srbiju da veruje da je bolje da se razgovara i pregovara. Ljubio je ruku starijoj ženi- otvorenom neprijatelju. I opet ništa nismo shvatili. Tek nekoliko godina kasnije, kada je kao ministar inostranih poslova potpisao sve zahteve iz Rambujea i mnogo više, da ne bi išao u Ševeningen, shvatili smo. Zato nam se zgrozilo. Kažu, ovi preko okeana ne ostavljaju svoje ljude koji su im pomogli da se ne završi oktobar 2000. godine.

„Sutra“ će biti i taj dana najvećih srpskih zabuda. Možda ćemo ga tako i imenovati. Dan srpskih zabluda. Da se uvek sećamo sopstvene naivnosti i da to bude dan kada će prestati sve naše zablude.

Eto, vidite, Kosovo i ja imamo neraskidive veze. Svaki put kada čujem pesme sa Kosova, krenu mi suze. Nekada i pobegnu, ne mogu ih zadržati. Žao mi je sudbine svih ljudi koji su zaludno stradali. Da ne bude zabune, žalim i Albance i naše Srbe, a naročito žalim Rome o kojima se gotovo ništa ne priča, kao da oni nisu stradali u ovim dešavanjima. Zar smo zaboravili da su oni kroz istoriju jedini narod koji nas nikada nije izdao, nije napao, nije uništavao. I kada su bile sankcije, zaboravili smo, jedino su Romi u svetu bili sa nama. Zato mi je žao. Niko ne spominje njihova srušena cela naselja i uništene živote.

Opet neko vlada našim dušama. Valjda industrija genocida i dalje od nas pravi neprijatelje i stvara mržnju. O industriji genocida koja nastaje preko Lamanša priča profesor Koprivica, na jutjub kanalu Kulturni centar Novog Sada. Pogledajte. Ima tu jako dobrih sesija. Edukativne su emisije, kulturne i nisu prazno mlaćenje slame.

  • Da li biste sada, posle 23 godine , poželeli da dođete ovde i uverite se u istinitost onoga o čemu svakodnevno slušate, čitaše ili gledate u medijima?

Prošlo leto sam prolazio kroz Kosovo. Išao sam sa porodicom u Ksamil. Moram priznati da mi nije bilo u potpunosti svejedno. Na prelazu u blizini Podujeva, upozorili su nas da ne stajemo nigde, naročito ne u Podujevu. Iznenadili su me novi autoputevi i proširena Priština. Čaglavica. Novogradnja. Na albanskoj granici je bio mladić Albanac koji me je u potpunosti podsećao na jednog poznanika iz BG. Gotovo identičan, kao braća. Nije se iznenadio kada sam mu to rekao. Vratili smo se preko Mitrovice. Bili smo i u južnom delu, a u severnom smo jeli izvrsne ćevape, u centru u blizini spomenika. Na putu od Prištine do Mitrovice nikada nisam pre toga video da se direktno sa autoputa ulazi u privatnu garažu i to na mnogo mesta! Kao da su se svi premestili pored samog puta. Valjda da pokažu da ih ima mnogo i da su napravili grad koji spaja Vučitrn sa Mitrovicom i Prištinom. Pobogu, pa ima ih dva miliona, ali samo na falsifikovanom papiru. A iza tih objekata pored puta je pustoš. Baš ona koju neke korporacije žele da prigrabe. Da postane privatna svojina u privatnoj državi.

Priština danas – Nekadašnji simbol grada, spomenik bratstva i jedinstva sada u roze boji, foto: Riznica

Oterali su Srbe, neke kupili, a neke ,,ubedili“, a svoju decu pustili niz vodu, u beli svet, da zarade pare, da bolje žive, da nešto steknu i postanu neko.

Da se podsetimo, privatno vlasništvo pre 2000. godine, činilo je manje od 2% ukupne vrednosti. Lično mislim da je to preuveličano i da je to neko tendenciozno rekao. Stvarno je daleko manje, možda dva promila, dva stota dela od stotog dela procenta. Sve ostalo je država Srbija. Ni moje ni tvoje, ni njihovo. Naše. A sada treba sve da se prelije u korporacije. Tamo nema vlasnika. Ovde smo znali da su Srbi i Albanci vlasnici. I da će naša deca uživati u tom bogastvu. A šta je ovo, naša deca će biti posilni kod inostranih gazda, mrvice sa stola će skupljati, gladovaće na svojoj dedovini.

,,Čije su ovce, tog je i livada“.  Glavna floskula, svih pobunjenih Albanaca sa Kosova. A šta sada, kada su njihova deca otišla i više se neće vraćati. Šta će im ta livada bez ovaca? Možda će i dobiti vizne olakšice, da brže svi mladi odu. Lakše će je predati korporacijama. Oterali su Srbe, neke kupili, a neke ,,ubedili“, a svoju decu pustili niz vodu, u beli svet, da zarade pare, da bolje žive, da nešto steknu i postanu neko. Šta su uradili? Ostali su i bez srpske i bez albanske dece, ostali su bez budućnosti. Šta će im država koju niko neće. Neće je ni njihova deca, neće je ni oni iz Albanije. Da su je hteli, odavno bi se oni spojili. Vide ih ko tuđine. Na jugu, na primorju u Ksamilu i Sarandi nismo sreli ni jednog Albanca sa Kosova, jer neće da ih prime. U onolikoj Sarandi, nema nijedan. Na severu oko Drača ih primaju i jedino misle na njihov novac. Gde je ta njihova država i kakva je njihova budućnost, da postanu svi samo radna snaga na privatnom vlasništvu velike korporacije.

Saša Pejkić
Foto: Lična arhiva

Neće proći mnogo godina, kada više nikom neće stati ni do nekretnina koje imaju, a kamoli do nekog društva bez slobode i države bez institucija, sa kriminalom okačenim o vrat

Dolazio sam i pre nekoliko godina u Plemetinu, na sahranu mog dobrog prijatelja Ljube Bosanca. Tužno je bilo i što se selo nije promenilo. Ostalo je siromašno kao u vreme kada sam pre rata tu dolazio za slavu Svetog Jovana. Gumene trake sa dopreme uglja, umesto ograda. Prljavi kanali. Kese.

Za Albance sa Kosova jedina sreća i spas je bila i biće Srbija. Toga su svesni svi stariji ljudi. Čovek tek zna šta je rat, kada pošalje svog sina u njega. Otac zna šta je sloboda tek kada ne sme da pusti svoju ćerkicu na ulicu, jer se plaši kidnapovanja. Kako je bila lepa ta naša sloboda. Sloboda za sve, bilo da su Srbi, Romi, Albanci ili bilo koje druge vere, nevere ili nacije. Mladi sa Kosova i Metohije ne znaju i ne mogu da sagledaju šta se to krije pod pojmom SLOBODA. Navikli su na razna ograničenja, a maštaju. Zato im nije teško bilo da prvom prilikom pobegnu sa Kosova. Mislim da neće proći mnogo godina, kada više nikom neće stati ni do nekretnina koje imaju, a kamoli do nekog društva bez slobode i države bez institucija, sa kriminalom okačenim o vrat, da se jasno čuje i vidi u celom svetu, kao ovan predvodnik od stada ovaca, NA PRAZNOJ LIVADI.

  • Da li Vam je i u kojoj meri master rad o Selafistima povratnicima pomogao da na bezbednost gledaš drugačije?

Igra sudbine, mi je pokazala da sva znanja koje sam imao kao svaki prosečni hrišćanin, nisu ni blizu realnog stanja kako u svetu, tako i kod nas na Balkanu. Još više sam se zaprepastio kada sam shvatio da ni pripadnici muslimanske veroispovesti o različitostima u svojoj veri veoma malo znaju.

U svetu je došlo do buđenja. Muslimani celog sveta, zahvaljujući internetu, počinju da shvataju, da su im protestanske hrišćanske države učinile u novijoj istoriji mnogo zla. Zbog toga pokušavaju da se ujedine. Negde uspevaju više i tiše, a negde uz puno buke, još su dalje od ujedinjenja. Glavne veroispovesti su Suniti i Šiti. Suniti su na Balkanu, a, ostali su posle Otomanskog carstva. U Iranu najvećim delom su Šiiti, i to je jedina država u svetu koja nema Sunitski mesdžid, mesto za okupljanje i molitvu.

Njihov trajni razdor je iz sedmog veka, 680. godine, iz vremena nakon velikog proroka i Božijeg poslanika Muhameda. Vreme podele vlasti, na Kalife. Bitka kod Karbale je trajno podelio njihov svet, do granice apsolutne netrpeljivosti. Ako mislimo da je razdor u hrišćanstvu krvav, onda smo u zabludi jer je to samo skromni detalj gledano na njihove međusobne odnose. Pored Sunitskih i Šiitskih društava, postoji Saudijska Arabija sa vehabističkom sektom, nastalom iz Sunitske vere, a koja takođe ima želju da pripoji sve neverne muslimane. U sunitskoj veri, postoje Suni, dokumenta koja su doneta da bi se lakše shvatilo muslimansko pravo. Njihova glavna učenja su mezhebi, koji se toliko razlikuje, da se ponekad jedni primenjuju u jednom selu, a drugi u drugom.

Svako ko bi se pojavio da objasni, da izvor zla nije u nama, nego da dolazi iz kapitalističkih institucija, biva upropašćen, zaboravljen i ubrzo uništen.

Sledbenici četiri sunitske pravne muslimanke škole (mezhebi) su šafije, malikije, hanefije i hanbelije. Na Balkanu su najčešće šafijska i hanbelijska pravna muslimanska škola. Pojavljuje se i dosta pripadnika raznih sekti kao što su  mu’tezila, džehmija, kerramija, antropomorfista, salimija i pripadnika još drugih sekti i kako kažu: neispravnih verovanja. Ponegde se mogu videti pripadnici sekte, haridžije, koje ćemo prepoznati po tome što se ne školuju i ne stupaju na rad ili neke državne funkcije. Jedno vreme se pojavljivala i šiitska sekta “Džemat ahmedija” koja je imala svoj mesdžid, ne znam da li još postoji?!.

Korak po korak verski imami se postavljaju osobe koje su verske škole završili u raznim bliskoističnim verskim školama, kao što je škola u Medini, neprimetno promovišući Selafizam, mada muslimani se tome odupiru i teže da očuvaju svoju pravdoljubivu i čestitu sunitsku sekularnu veru.

Prof Simeunović kaže: ,,svet nije crno beli, nego postoje i različite nijanse zelene boje“. Toliko su rasprostranjene podele, da često ni muslimani ne samo da ne znaju nego i ne sanjaju u čemu se sve međusobno razlikuju. A čim se pojave razlike, ribari ljudskih duša, pronalaze način da ih posvađaju i zavade, da potekne krv i nastane večita mržnja, koja redovno mora da se dogreva. Svako ko bi se pojavio da objasni, da izvor zla nije u nama, nego da dolazi iz kapitalističkih institucija, biva upropašćen, zaboravljen i ubrzo uništen. Oni se osećaju snažno i ne stide da kažu da kroje svet i da su prisutni već dva veka. Na primer, za svog predstavnika Harry St. John Bridger Philby(1885-1960), kažu da je imao važnu ulogu u prepoznavanju i pretvaranju sitnih razlika u razlog za mržnju i uništenje i stvaranje problematičnih regija, zauvek. O tome se nešto može pročitati i na vikipediji.  On je najmoćnijim ljudima iz tog vremena, poput barona Rotšilda i Vinstona Čerčila predočio dugoročni interes multinacionalnih kompanija bankarskog sektora u stvaranju Kraljevstva Saudijske Arabije. Njegova uloga na Bliskom istoku zauvek će promeniti odnose u svetu i aktiviraće međusobnu mržnju i netrpeljivost koja će trajati do danas i trajaće veoma dugo.

Mnoge selafiste, vahabije i tekfirdžije su bile na ratištu u Siriji, Iraku i drugim muslimanskim državama sa različitim motivima. Neki od njih su se vratili na Kosovo

Na krilima želje da nastane jedinstvena muslimanska država Kalifat, u kojoj će Ustav kao najvažniji pravni dokument biti sveta knjiga Kur’an, pokrenulo se dosta muslimana sveta. Koreni zajedničkog mezheba mogu se naći na početku rata u Bosni. Tada je formirana jedinica El-Mudžahid i došlo je do ujedinjenja svih muslimana, bez obzira na različitosti, pod zajedničkom zastavom u susretu sa hrišćanskim neprijateljema Srbima i Hrvatima. Niti su znali dobrovoljci šiiti koji su došli iz Iraka i Jordana, niti suniti iz Avganistana, Pakistana i Egipta ili vahabije iz Saudijske Arabije da će se naći pod istom zastavom, u istoj molitvi – namazu. A nisu znali to ni Četnici da će spašavati Ustaše u Konjicu i da će za njih ratovati. Čudni su putevi Božiji.

Danas se selafisti trude da žive kao prve tri generacije muslimana, po pravilima i zakonima tog vremena, bez međusobnih sukoba. U njihovoj neposrednoj blizini, sakrivene su tekfirdžije, koji su slični skromnim, bogobojažljivim i pravdoljubivim selafistima i teško ih je na prvi pogled razlikovati. Tekfirdžije su u veri slični, a opet veoma različiti, jer smatraju da treba uništiti sve nevernike. Mnoge selafiste, vahabije i tekfirdžije su bile na ratištu u Siriji, Iraku i drugim muslimanskim državama sa različitim motivima. Neki od njih su se vratili na Kosovo, i kao takvi se zovu povratnici. Hrišćani kažu vahabije, a muslimani vehabije.

Različiti su bili povodi za odlazak u Kalifat. Neko je hteo da migrira i živi kao vernik u savršenoj državi, a neko je hteo da se pridruži ISIL-u (ISIS, DAESH) i da oružjem potpomogne stvaranje Kalifata. Šta se to sve dešavalo i šta se i dan danas dešava u Siriji svima je nejasno. Informacije su kontrolisane, ne samo iz Sirije, Libije, Iraka i Levanda nego i iz oblasti Sahela, neposredno južno uz pustinju Saharu. Tamo je ISIS pustio svoje korenje. Neke obaveštajne službe su potpomogle njihovo stvaranje, kako bi sprečile izbeglice iz Afrike da se preko Sredozemnog mora prebacuju gumenim čamcima u Evropu. Sredozeno more je postalo velika grobnica izgubljenih migranata iz Afrike, ostavljeni na milost i nemilost nemirnog mora i nedostatka hrane i vode.

Jedan problem su izlečili tako što su napravili mnogo veći problem, što liči na globaliste. Sada se dešavaju promene svuda, od Mogadiša do Obale Slonovače i Burkine Faso. U ovoj državi je samo ove godine došlo do dvostrukog puča. Na svakodnevni apel i očaj iz grla hiljada ljudi tamne boje kože, za spas i milost, pred kataklizmom i dolaskom zajedničke smrti, niko iz ovog liberalno-kapitalističko-globalističkog sveta i ne obraća pažnju. Biće to samo statistika na nekom  malo poznatom internet linku.

Vojska održava društvo i institucije u jedinstvenim teritorijalnim granicama. Neprijatelji Srbije se kaju što nisu uspeli da unište vojsku 1999. godine, kada im je sve išlo na ruku

  • Kako biste ocenili sadašnji položaj Srbije u odnosu na najnovije geopolitičke podele sveta?

Zauzeli smo odličnu poziciju. Po prvi put u poslednjih nekoliko decenija nismo na prvim stranama kontrolisane svetske štampe. Ali to ne znači da nas ne smatraju neprijateljem. Protiv nas se uporno vodi specijalni rat. Svakodnevno. Kada su nastale promene, devedesetih godina, treba znati da prvo što je ukinuto, odmah prvog dana, je predmet ONO i DSZ koji se proučavao na prvoj godini svih falulteta u državi. To je urađeno samo zbog jedne stvari, da se više ne proučava i ne priča o specijalnom ratu. Sve što smo tada učili, na delu je i danas. To nam govori, da je u toku nezavršen rat i da do obračuna neminovno mora doći. Kako se nagoveštava, biće to veliki i totalni rat. Obračun koji će imati samo jedan cilj, a to je da se u potpunosti uništi Srpska vojska. Jedina institucija koja u svim državama sveta trudi se da održava društvo i institucije u jedinstvenim teritorijalnim granicama je vojska. Neprijatelji Srbije se kaju što to nisu uspeli da urade 1999. godine, kada im je sve išlo na ruku, uključujući i neophodne kapacitete koje su imali. Danas je to prilično daleko, niti imaju volje, a ni kapaciteta za tako nešto. To ne znači da neće i dalje nasrtljivo pokušavati. Pogledajte, naše plate i ekonomiju. Male su iz dva razloga. Prvi je da se ne dozvoli ekonomski rast i stvaranje snažne države sa jakim institucijama uključujući i vojsku, a drugi razlog je nepovratni odlazak mladih, pogotovo nadarenih ljudi u ekonomski razvijene zemlje. Mladi ljudi sa Balkana, ne samo što su belci i ne samo što su hrišćani i muslimani, oni su blago koje će dalje razvijati njihovo društvo, a istovremeno će naša društva tavoriti i polako se gasiti.

Ne smemo dozvoliti da nas ponovo zavade sa muslimanima.

Ako bi ceo svet uveo sankcije toj zemlji, tako što im ne bi slali ekstra nadarene i pametne ljude, za par decenija bi se njihov ceo sistem urušio. Nemaju oni snage ni mentalnog kapaciteta za održavanje tako složenog sistema bez stalnog mamenja, okupljanja i gomilanja pametne dece iz celog sveta.

Srbija treba da očuva dobre i prijateljske odnose sa muslimanskim državama, jer je pred njima budućnost, prepuna dece i mladosti. Ne smemo dozvoliti da nas ponovo zavade sa muslimanima. Institucije tih država (znate o kome pričam) to su u stvari naši neprijatelji, ustvari jedini neprijatelji celog slobodnog sveta. Dokle god su oni na sceni, zavesa će biti podignuta. To je scena na kojoj se odlučuje o ratu, mržnji, netrpeljivosti, krvavih revolucija, gladi, nemaštini… Gandi je rekao: ,,Ako vidiš da se dve ribice u moru svađaju, znaj da su oni u blizini!“ To je glavni izvor zla na planeti.

Ako ste primetili već nekoliko godina u Evropi nema terorističkih akcija i nema osvete za svo zlo koje su zapadne zemlje donele muslimanskom svetu. A znate li zašto? Zato što muslimani izuzetno cene svoje pametne i mudre ljude. A oni su im rekli da obrate pažnju na kinesku knjigu ,,Veština ratovanja“. „Kada vidiš da neprijatelj propada, ne ometaj ga u tome!“ Njihovi mudri ljudi su procenili da zapadne zemlje „same sebi pucaju u koleno“ i da ih ne treba sprečavati u tome. Ko zna možda bi se opametili!

Srbija (sa Kosovom i Metohijom) i BiH su zemlje koje u najvažnijoj terorističkoj knjizi „Knjiga Zverstava“ kvalifikovane kao mesta za regrutaciju, odmor i oporavak jedinica koje će ratovati u Evropi. Najčešće oni nas pravoslavne hrišćane ne vide kao nevernike, ali samo pod uslovom ako stvarno pojedinačno verujemo u Boga i njegovu pravdu i zakon. Oni najviše ne podnose ateiste i agnostike, ma koje nacije bili. Zato je na teritoriji Sirije, Isil ubio više od milion muslimana, a nemuslimana, par hiljada.

Pozicija u kojoj se nalazimo jeste prvi red ispred pozornice u kojoj će se voditi veliki ratovi.

Jedna od zamisli svetskih mislilaca je da se dozvoli raspad EU i NATO, i pobeda Rusije u trenutnom ratu, kako bi se stvorila osovina koja bi od Moskve do Atine bila nepremostiva prepreka za Kalifat koji želi da oružjem pokori ostatak evropskog kontinenta. U toj ulozi mi bi smo se našli na zaštitničkoj strani koja bi čuvala Evropu od muslimana, kao u vreme Kosovskog boja. Da se podsetimo, tadašnja Evropa nije poslala pomoć jer je imala preča posla da ratuje međusobno, hrišćani sa protestantima, u bitkama za vlast. Da li će neki ribari uloviti naše duše kao što kaže profesor Đuro Šušlija, zavisiće u značajnoj meri od nas samih. Ako se upecamo da branimo Evropu, braneći pravoslavlje, gurnuti u sukob sa muslimanskom braćom nećemo dobro proći. Možda ćemo i nestati. A da je već počela priprema, počela je. Setite se izjava naših prvih ljudi koji nam govore da su nam najveća braća hrišćani iz zapadnog sveta. Znate na šta mislim, da ne imenujem. Pozicija u kojoj se nalazimo jeste prvi red ispred pozornice u kojoj će se voditi veliki ratovi. Sada samo da ćutimo i čekamo da se zavesa spusti i uspostavi trajan mir.

Zamislite šta bi bilo kada bi se ujedinila Francuska, Nemačka i Rusija u jednu državu, povlačeći i druge zemlje Evrope sa sobom. Kombinacija znanja, kapitala, prirodnih resursa, najmoćnije vojne sile… To bi svakako bila najmoćnija država sveta sa gotovo čisto belim stanovnicima, pretežno hrišćanima i muslimanima, od Lisabona do Vladivostoka. Svakako bez premca. E pa zato to ovi „svetski integratori“ ne mogu dozvoliti. Prvo su napravili nepremostiv jaz, uticajem na istočno evropske države, geografski sprečili ujedinjenje i posejali mržnju i netrpeljivost. Drugo, sve će učiniti da pokvare i razbiju moguće jedinstvo. Mi sa Balkana moramo znati ko su nam zapravo stvarni i skriveni neprijatelji i prekinuti sa neprijateljstvima koji idu njima na ruku. Vreme je postavimo takve odnose međusobnog poštovanja i uvažavanja, kako bismo našoj deci ostavili prostor za prijateljstvo i druženje. Ako su naše generacije zatrovane mržnjom, nemojmo dozvoliti da se to dešava našoj deci i unucima. Oni moraju imati budućnost. Mislim da je to jedina ispravna ideja. Budućnost za našu decu i unuke. Zato Srbija ne sme pripasti ni jednom od ovih gangova.

  • Predsedniku Srbije je jasno stavljeno do znanja da više ne može da sedi na dve stolice i da mora izabrati sa koje će se strane gvozdene zavese naći budući da je, kako oni tvrde, Putin spustio zavesu čim je podelio svet? Da li se ta podela dogodila kako oni kažu sa Putinom ili je bila mnogo pre?

Naravno da ne moramo da biramo! To su izmišljotine, deo specijalnog rata, kako bi nam se naudilo. Šta god da izaberemo mi bismo pogrešili, i to na našu štetu, na nepopravljiv način. Mi moramo da budemo svesni da smo velika država. Veoma velika, ma kako su nas do sada ubeđivali. Mi se možemo uništiti samo iznutra. Zato imamo mnogo takozvanih „prijatelja“ koji se staraju da slučajno ne zastranimo previše i postanemo potpuno samostalni.

A to što nam kobejagi brane da uđemo u EU, pa mi njima mnogo više trebamo nego oni nama! Neobično razmišljanje, zar ne? Moram to da potkrepim primerom. Vi imate siromašnu porodicu, prelepu mladu ženu i malu decu. Sa ekstra bogatim starim komšijom se graničite. Samo vas ograda deli. Vi molite bogatog komšiju da srušite ogradu, da mu date lepu ženu i decu i platu i imanje, sve na upravljanje, po želji kako hoće. Tražite samo da promenite prezime, da uzmete njegovo, da svi misle da ste iz te familije bogatog komšije. A stari komšija se kobajagi nećka, gleda mladu ženu i imanje i masti brke. Ucenjuje, kaže: ,,znaš, ne može to tako da dobiješ naše prezime, moraš da popraviš put na imanju, da mogu svojim skupim autom da dolazim u posetu kada si na poslu. Moraš uvek da imaš spremnu čistu posteljinu i mekanu fotelju za moje prisustvo. Pa neko mora da upravlja sa svim tim, kad ti moraš da radiš. Ako misliš da je to džabe, varaš se, to će naravno da te košta.“ E,  to je to! Ništa ne dobijamo, gubimo sve najbolje i najlepše, predajemo poluge vlasti i finansija i sve to još moramo da platimo i da se dodatno zadužimo. A zašto? Pa da bismo se prezivali EU i da ne bi imali ogradu između nas, da bi naša deca mogla da se igraju, uče i kad odrastu služe na imanju bogatog starog komšije! Na kraju će otići i deca i mlada žena, ostaće vama samo dugovi i kratko prezime: EU, pa se slikajte. Setite se stare poslovice: ,,Ne traži leba preko pogače“! Čuvajmo svoju veru, jer se naša deca moraju nje odreći, menjajući prezime!

Ekonomski rast u periodu od 1994-99. godine u vreme sankcija bio 3-7%, a nakon sloma Jugoslavije 2000.-te od strane planetarnih konfuzora, usledio je drastičan pad životnog standarda i proizvodnje, a samim tim i BDP-a.

Pod terminom racionalizacije skriveno možda najveće zlo današnjice. Oni su odavno zacrtali da mi moramo da uđemo u TO što se zove EU. Svaka čast, tehnologiji, nauci i industriji koja je razvijena u EU, mi od toga ništa nećemo imati niti dobiti, ni koristi, tek mrvice. Setite se kada su u Nemačkoj odlučno rekli 1999. godine, da ne sme se nikada dozvoliti  u budućnosti da Srbija raspolaže savremenom tehnologijom. Oni zamišljaju da mi treba da u potpunosti predamo svoje poluge vlasti, njima, nekim strancima, unucima i istomišljenicima našeg protivnika iz Kolubarske bitke. Videli smo šta ti stranci iz liberalnog kapitalizma čine slobodnim državama i pojedincima. U pitanju su potpuno egoistički odnosi sebičnosti i posesivnosti. Pitam se koliko čovek treba da bude zanesen, zaljubljen ili materijalno zavisan da ne može da sagleda očigledno lošu nameru prema nama. Kada kažem ,,nama“, mislim  na sve narode bivše SFRJ. Sve te ideje koje dolaze iz tajnih političkih svetskih centara, imaju za cilja da nas svađaju i dele, sa opravdanjem da je suverenost naroda i država istorijski prevaziđena, a i zastarela.  U njihovim rukama su istovremeno najveće poluge moći, uključujući svetske finansijske institucije i istorijski najsnažniji vojni savez svetskih sila u ulozi egzekutora, što smo iskusili na svojoj koži devedeset devete. 

Uvucimo rogove, vreme je!

Samo saznanje kod skromnog čoveka da je namera da se spreči sloboda govora, posedovanja i trgovine, podstiče hladan znoj. Namerno se strah uvlači kod naroda sa svakodnevnim crnim hronikama, pandemijama, planetarnim ratovima, a sve u cilju da se ne bi primetio strah intelektualaca koji su prepoznali finale. Običan, prostodušan čovek kaže: ,,ćuti, dobro je, samo nek smo živi i zdravi“, a pored njega prolaze sve idiokratije i sa njima horde koje neminovno dolaze i prolaze. Treba li da pričamo o starletama, rijalitima, klanovima, tajkunima i drugim novokonponovanim terminima, o kojima se pre ’99. nije ni sanjalo. Ispalo je da opredeljenje za mir i demokratiju naroda Balkana su samo značajno uticali na pad životnog standarda, stagnaciju i urušavanje normalnog života, ljudske solidarnosti i kulturnog stvaralaštva. Da li znate da je ekonomski rast u periodu od 1994-99. godine u vreme sankcija bio 3-7%, a da je nakon sloma Jugoslavije 2000.-te od strane planetarnih konfuzora, usledio drastičan pad životnog standarda i proizvodnje, a samim tim i BDP-a.

Našoj deci treba da budu zajedno, da rade, da se poštuju, uvažavaju, VOLE i imaju zajednički život. Da zajedno brane svoje teritorije od imperijalista, bez obzira sa koje strane sveta dolaze. Sada su aktuelni ovi sa zapada, koji bi da oblikuju ljudske potrebe, a mogu biti brzo i sa severa ili istoka, a tek da ne pričamo da će neminovno doći i četvrta, velika sila sa juga, iz Afrike, Bliskog Istoka i Azije o čijoj snazi i ljudskom potencijalu se samo nagađa do koje mere mogu da narastu.

Mi svi zajedno smo prestali da se volimo. Taj projekat prekida veza je neverovatno uspešan. Nije trebalo mnogo ljudi potkupiti da bi sve postalo natraške. Ako želimo da opstanemo i mi Srbi i Albanci, moramo napraviti takav ambijent, da naša deca i unuci u vremenu koji dolazi postanu najbolji prijatelji i da se međusobno cene i uvažavaju. Da dele zgrade, fabričke hale i zajednički život. To možda deluje utopistički u ovom momentu, zato što su ljudi zatrovani najgrubljim i najbanalnijim stvarima koje suštinski ne mogu dobro doneti nama koji živimo ovde, nego će samo učiniti pogodno tlo za pripajanje našeg prirodnog bogastva korporacijama. Uvucimo rogove, vreme je!

Podela sveta nastala je onog trenutka kada su vodeće sile formirale svetsku mrežu medija u službi „odbrane demokratije i ljudskih prava ili sprečavanju genocida, zločina protiv čovečnosti, etničkog čišćenja i drugih humanitarnih katastrofa“. Verovatno se pitate šta je poleđina ovih floskula. Podela je nastala kada su formirane intelektualne i naučne institucije kao što Rimski klub, Hadsonski institut, Kraljevski institut za tehnologiju u Engleskoj, Institut za tehnologiju u Masačusetsu itd. Podela je nastala kada su promovisane ideje potpune liberalizacije tržišta i kapitala. Svi koji su bili sa druge strane ili nisu prihvatali odluke tržišne regulacije bez uloge i pomoći države, bili su protivnici i druga strana, koja bi osetila batinu na svojim leđima. Tako je SM zabeležen u istoriji kao prvi protivnik te ideologije. Da kazne njega, kaznili su nas.

Pazite sad: lepo je objašnjeno da je to sve samo za naše dobro! Za neke je interes čovečanstva iznad interesa naroda, a za neke je nacionalni patriotizam osnovna misao vodilja. To proleće 99-te je probudilo Istok. Kao iz zimskog sna, ustao je moćni medved i budi se usnuli panda. Došao je jedan Dugin i jedan Putin. Došao je Hu Đintao i Si Đinping. Ideološka zavesa je spuštena. Sa jedne stane su moćni, bogati i usamljeni, sa druge stane su ostali. Jedni će koristiti monetarne poluge moći za ucenu, drugi će koristiti energiju i sirovine, a treći proizvodne pogone i kreditne linije vrednosnih papira. U takvom jednom ambijentu, neminovno je moralo doći do stvaranja autoritativnih ličnosti, skrivenih iza institucija koje danas nazivaju dubokim i sa druge strane javnih ličnosti, poput Putina, Šolca, Makrona, Bajdena… E sad, da li je jedan čovek mogao da podigne gvozdenu zavesu, odgovor je da svakako da ne, pogotovo kada se zna da je te 1999. odmah nakon proleća u Jugoslaviji, formiran snažan antiglobalistički pokret koji je snažno reagovao u Sijetlu 1999. i kasnije 2003. godine u Meksiku na sastancima Svetke trgovinske organizacije.

Nije samo Ukrajina na strani Amerike. Tu je i niz drugih istočno evropskih zemalja koje okreću leđa Nemačkoj i Francuskoj. Kao posledica toga je nastao haos, koji će trajati još dugo.

Putin je jedan od najmoćnijih ljudi sveta, koji teži da sačuva, osigura i proširi ono što mu je povereno kao predsedniku jedne države. Doduše nije tako delovao u avgustu 1999. godine. Uspešno je zavarao globalističke medije čiji su tadašnji oligarsi bili vlasnici. Na izborima 2000. god imao je svega 52% glasova. A od tada raste mu popularnost, jer postepeno Rusiji vraća ulogu imperije i snagu SSSR-a. Rešio probleme u otcepljenoj Čečeniji i vratio je nazad u Rusku federaciju. Nije prestao da isplaćuje plate i penzije, čak i kada su se privremeno otcepili. Kada su se ekonomski urušili, prigrlio ih nazad. Rešio probleme sa teroristima. Setite se pozorišta u Dagestanu. Presudan momenat, je odluka da više nema pregovora ni po koju cenu sa teroristima. Grozni je iz kasabe prerastao u jedan od najsavremenijih gradova sveta.

Da je potpuno ozbiljan državnik pokazao je ulaskom u rat u Siriji i sprečavajući ISIS da stvori snažnu državu koja će prodreti u ruski meki trbuh. Spasao je Asada, sprečio je nastanak pobune u ostalim muslimanskim državama koje se nalaze na južnim granicama Rusije. Prvi sukob sa NATO-om imao je Gruziji u Južnoj Osetiji, isprečivši se priključenju Gruzije kao pravoslavne države u NATO savez. I sada u Ukrajini, sprečava njen ulazak u ovu alijansu. Država koja se opredelila ka savezu sa Amerikom i isprečila napretku i energetskoj održivosti EU. Nije samo Ukrajina na strani Amerike. Tu je i niz drugih istočno evropskih zemalja koje okreću leđa Nemačkoj i Francuskoj. Kao posledica toga je nastao haos, koji će trajati još dugo. I jedni i drugi imaju sredstava za dugogodišnje ratovanje i konfrontaciju. Da li sva ova sadašnja dešavanja idu na ruku džinovskih korporacija i pobornika smanjenja populacije na planeti, to je drugo pitanje. Mi samo treba da se setimo da je glavna ideja Carske Rusije bila da se pridruži tadašnjoj Evropi i Evropskoj uniji. Ideja EU je i tada postojala, nije nova, samo su je danas nažalost iskoristili, kako bi bez sile porobili male slobodne narode. Rusija je stalno težila Evropi, sve do 2008., kada postaju svesni da je ta priča zauvek završena i više ih nije briga. Jednostavno njih više nije briga šta se dešava u ovakvoj Evropi koja je sagrađena na otimanju, nemoralu i kvantitativnom materijalizmu. Setimo se da je bilo razgovora da se Rusija pridruži NATO paktu, ali se odustalo jer se zahtevalo da se Rusija podeli u četiri države, ali tako da tri budu u vlasništvu korporacija, a Rusija postane zemlja u minornim granicama, bez značajnih prirodnih bogatstava. Zahvaljujući ’99. godini, Rusija danas, radi na uspostavljanju duhovne verske države, pod okriljem pravoslavne crkve. Nije za džabe neki od jastrebova otvoreno rekao da je neprijatelj NATO-a broj jedan, pravoslavna crkva, uključujući i SPC. Zato je moralo da bude problema sa paradom u septembru ove godine. Čak i datum održavanja biran  da se poklopi sa imenovanjem mladih oficira. Na jednoj strani čast i patriozam, a na drugoj evropske vrednosti, kako bi medijske sile mogle da izvrše potreban pritisak i pomere jezičak na vagi, u nadi da če sve to omogućiti stvaranju poslušne kadrovske baze koja će širiti ideje lakovernim dušama, onih koji su već naučeni da imaju volje da veruju. Milionima. Za promotere ljudskih prava je najvažnije što su vešto izmamili sveštenike na ulice, da bi pokazali vernike SPC kao nazadne, srednjevekovne, mračne sile, koje bi da vrate Evropu deset vekova unazad. Njima nije bitno što je propao vašar, bitan je ulazak u škole i institucije, NO, zakone… Zato se mnogo galami, da se ne vidi ono što je bitno.

Da ponovim, mi ne moramo da budemo ni sa jedne strane, mi smo zauzeli odličnu poziciju, sa koje možemo posmatrati svu nesreću koja je spremljena za bele ljude. Na pomolu je sukob do istrebljenja protestanskih hrišćana i većine belih ljudi.

  • Da li najnovija agenda koju su predstavnici zapada stavili pred Vučića, a koja se odnosi na nastavak pregovora u vezi sa Kosovom vama zvuči kao ultimatum?

Sve što dolazi od predstavnika ovakvog zapada, već tri decenije je manji ili veći ultimatum. Jesmo li zaboravili da se uporno iz dana u dan godinama na našu adresu plasiraju političke pritiske, pretnje, naredbe i želje. Nazvali su nas otvoreno magarcima, pričajući o štapu i šargarepi. Ucene iz dana u dan. Nekada je to prolazilo u ratno vreme, kao kroz „sir“, a nekada je bilo značajnog otpora. Prolazile su godine, a ucene nisu prolazile. One se rađaju neprestano i teku nepresušno. I tome nema kraja.

Čuli ste za Trilateralnu komisiju, Savet za spoljne poslove i Bildelberg grupu koja je odlučivala o raspadu SFRJ. Pogledajte intervju pokojne profesorke Smilje Avramov. Nemojte se na tome zaustaviti. Pronađite na internetu EAST WEST BRIDGE, nevladinu organizaciju iz BG, kojoj je glavni zadatak da pomogne vladama u njihovom odlučivanju!? Bićete iznenađeni sa novim saznanjima. Sami donesite zaključke. Ništa nije sakriveno, samo se teško dolazi do pravih linkova na netu. Ne treba da budete hakeri, nego uporni!

Svaki ultimatum ili ucena koja stiže iz MMF, Svetske banke, EU, NATO-a, neminovno vode ka nekom našem gubitku, ka nekoj predaji, nečega ili nekoga. Ako nas ucenjuju da bismo nešto dali Albancima, to ne znači da će Albanci proći pozitivno. Ne, i oni moraju da plate. Plaćaju tako što se predaju malo po malo korporacijama. Pa tako ispada, da mi kada popustimo, samo dobijaju korporacije, i to sve na štetu naše i albanske dece. Zapravo samo su naša deca gubitnici. Trošimo njihovo, a treba što nasledimo da prosledimo. Svi mi, i Srbi i Albanci ionako ne znamo šta sve svakodnevno gubimo i gde je tome kraj.

  • Svi se slažu u jednom, a to je da svet više nikada neće izgledati onako kakav je bio. U vrtlogu tih dešavanja koja predstoje, kako je najpametnije da upravljamo našim brodićem koji se zove Srbija sa ili bez Kosova i Metohije?

I Srbija i Kosovo i Metohija su naše nedeljive, Bogom dane, teritorije. Neko bi mogao reći da je to razlog zašto nismo daleko napredovali u evropskim integracijama. A istina je da to nema veze sa realnošću. Naš brodić ne treba da vezujemo ni za kakav tuđinski razlokan i izbušen čamac ili brodić, koji će se potopiti u ovim olujnim vremenima. Pred nama je sukob civilizacija. O tome je govorio i pisao jedan od najuticajnih ljudi današnjice, Kisindžer. Prihvatanje bilo kakve ruke i blanko vezivanje, neminovno će nas odvesti u istom pravcu kuda se oni kreću. Ako neko misli da možemo da uđemo u politički brak sa bogatim, vara se, jer siromašne bogati nikada neće smatrati jednakim. Bogati će siromašne hteti samo da iskoriste i nikada neće dozvoliti napredak do jednakosti. Siromašan i bogat da budu jednaki, jednostavno, to ideologije ne dozvoljavaju. To se ne slaže i ne može biti ekvivalentno, jer nije prirodno, pogotovo gde je za ljude Bog prestao da postoji. Napravimo test, pitajmo EU komisiju za odobrenje da nam Holandija proda najsavremeniju tehnologiju za proizvodnju mikročipova. Platićemo, imamo naš deponovan novac. Imamo kapacitete. Imamo ljude ogromnog potencijala i lako ćemo steći neophodna znanja, za nekoliko godina, tokom izgradnje postrojenja. Pitajmo da dobijemo tehnologiju za samo trun, za četiri milijarde dolara, za jedan procenat budućeg svetskog tržišta mikročipova. Ako bismo dobili tu tehnologiju naš BDP bi sa početkom proizvodnje rastao godišnje 30-50%. U prve dve godine i preko 100%. Šta mislite da će odgovoriti?

BIOGRAFIJA

SAŠA PEJKIĆ rođen 1970. godine, u Drenovcu kod Šapca. Završava Mašinski fakultet na Univerzitetu u Kragujevcu. Na Fakultetu političkih nauka u Beogradu završava specijalističke studije, a zatim na Rektoratu Univerziteta u Beogradu stiče zvanje Master menadžer bezbednosti iz oblasti terorizma, OK i bezbednosti. Stečeno obrazovanje proširuje kroz sticanja zvanja međunarodnog inženjera zavarivanja IWE. Stiče licence odgovornog projektanta i odgovornog izvođača radova termotehnike, termoenergetike, procesne i gasne tehnike. Završava stručne ispite iz protivpožarne zaštite, a kasnije i iz oblasti zaštite na radu, stručne ispite koordinatora za bezbednost i zdravlje na radu u fazi izvođenja radova, ali i u fazi projektovanja. Radno iskustvo stiče u Elektroprivredi Srbije u Obiliću i Obrenovcu. Član je Mensa Srbije (MENSA) i Društva za unapređenje zavarivanja u Republici Srbiji (DUZS), sa privremeno zamrznutim članstvom u Inženjerske komore Srbije (IKS). Nije član političkih organizacija. Praktično znanje i iskustvo stečeno kroz dugogodišnji rad podelio je sa drugima u svoje dve stručne knjige iz oblasti zavarivanja. Živi u Obrenovcu.

Ako biramo siromašne sa severo-istoka, zato što su braća i po krvi i po veri, treba da razmislimo o jednom prostom  domaćinstvu. Dva brata samo kada imaju svako svoj sopstveni lonac, pokrenu se napred. Pa se međusobno takmiče, vole i druže. I što je najvažnije jedan, drugom nesebično pomažu. Neretke su i bratske svađe, oko imanja i oko malih i nebitnih nesuglasica. Na svu sreću mi nemamo zajedničkih granica sa severnom braćom, ali moramo da im pomažemo iako smo mali. To što je nama malo, njima velikim može značiti puno. Setite se da su mitinzi podrške iako skromni, imali veliki i pozitivan odjek, na koji su svi obratili pažnju, mogli smo videti na svim Telegram kanalima. Sigurno je da postoje međusobni lokalni incidenti, uostalom postoje u mom komšiluku, u mojoj ulici, u mom grada, a da neće postojati na višem nivou.  Juče je naš vozač iz Srbije imao neprijatnost na Rusko-Beloruskoj granici. Za tog ruskog carinika, Srbi nisu braća nego su evropski sojuz. Za njega je jedini brat Belorus. Srbi samo hoće njihovu zaštitu. Pre neki dan su u BG izvređani rus i njegova devojka od nekog ko voli Ukrajinu više od Rusije. Kakva koincidencija, ali hvala Bogu, to su samo izolovani slučajevi. Treba paziti i ne podmetati nogu svojoj braći. Čuvajmo njihovu imovinu kao da je naša. Braća treba da se vole. Ponekad je to samo po sebi dovoljno.

Ako biramo ove na dalekom istoku, setimo se šta su oni nama rekli devedesetih odgovorili na molbu za pomoć u nevolji. Pošto vole da se izražavaju u poslovicama, nije bilo neuobičajeno što su nam rekli: ,,Vaša bašta je suviše daleko za naše crevo za navodnjavanje!“. Crevo je ostalo isto, samo smo mi sada stvorili sopstveno navodnjavanje. Treba da budemo složni i da vidimo da li možemo mi njima, ovako velikim, nešto pomoći. A možemo. Budimo bistre glave, jer je to možda jedini put da dođemo do najsavremenije tehnologije, koju ćemo koristiti i koju možemo u jednom delu ili u celosti proizvoditi. Hoće li tehnologiju dati? Pa možda i hoće, jer će i kod njih brzo postati nestabilno i neće imati pristup evropskom tržištu. Mi za njih onda možemo postati veoma veliki…

Ako biramo silu na jugu u nastanku, moramo promeniti smisao našeg života, prilagoditi se novoj-staroj tradiciji od koje su se naši preci jataganom oslobodili. Biti sa njima u bratskim odnosima u budućnosti, to je potpuno ispravan stav. Menjati se tako da se prilagodimo njihovim vrednostima, je sasvim nešto suprotno. A da možemo da im pomognemo, možemo. Treba da nastavimo tradiciju besplatnog školovanja njihovih studenata, koji će sutra biti naši najbolji ambasadori u njihovim zemljama. Nekima od njih sada baš treba naša pomoć u hrani i lekovima. Puno dece je gladno i boso i golo. U nekim državama kao što je Uganda nema razlike između siročadi i siromašne dece. Moramo naći način da pomognemo, zajedno i Srbi i Albanci sa našim Crvenim krstom i Crvenim polumesecom. Ako neko misli da od toga nema vajde, setite se da smo pomagali i Švajcarcima, u neko za njih teško vreme. Doduše isti ti sa Alpa, brzo su zaboravili da su bili nekada siromašni i ne žele da se na to podsećaju, pa samim tim i naša pomoć je okopnila sa prvim suncem koje ih je ogrejalo. Ali da treba pomagati siromašne zemlje u Africi, treba. Osim toga pomoći ćemo i našoj poljoprivrednoj i prerađivačkoj industriji. Pomažući njima, pomažemo i nama. Napravimo i zajedničke kuhinje za siromašne na Kosovu i Metohiji.  Hajde da pravimo dobre veze i među nama i sa siromašnima u Africi na vreme, to je poruka, jer mi nismo siromašni, da ne možemo da odvojimo, damo i pomognemo.

Ako već treba da biramo, onda TREBA DA IZABEREMO SEBE i da sačuvamo svoje vrednosti, izgradimo prijatelje oko nas i odmah tu do nas na koje ćemo se u budućnosti osloniti. Svi mi (narodi na Balkanu), računajmo sada da smo sami na svetu i molimo se jednom Bogu za pomoć u ovim teškim vremenima, za spas naših duša, za produžetak naše loze i spas naše i naših država. Molimo se Bogu da nam uvek da vladare i vlast koja će nas čuvati i sa kojom ćemo napredovati. Pustimo konačno dijasporu da se vrate u svoju zemlju i investiraju ideje i novac. Zaštitimo ih i pomozimo im u tome. Sprečimo li reketiranje i nepravdu, oni će doći, malo zbog oluje koja srema u njihovom dvorištu, malo zbog sigurnosti i nostalgije. Čudno zvuči, zar ne? Doći će kod nas i zbog sigurnosti! Kod nas mašinaca jedan i jedan su dva. I da iskoristim narodnu poslovicu za zaključak:,,Use i u svoje kljuse!“

  • Na kraju, želeo bi da Vam postavim pitanje iz oblasti zavarivanja. Neobično je da se neko bavi pitanjima geopolitike i da u isto vreme piše stručne knjige iz zavarivanja. Šta ste do sada napisali?

Zavarivanje je moj hobi, na sličan način kao i geopolitika, a bitno različit. Profesionalno se bavim kolektivnom zaštitom na radu. Iz sve tri grane završio sam državne škole i domaće i međunarodne kurseve koji su mi priuštili vrhunska znanja. Sve to skupa čini jedinstvenu celinu. Naprimer, treba razumeti zašto se metalurgija čelika i zavarivanja razlikuje u zemljama bivšeg SSSR, od evropske ili američke metalurgije. Zašto se u Kini primenjuju nemački propisi u metalurgiji iako je oslonjena na Pacifik, gde se primenjuje američka metalurgija. Podele u mašinsko-metalurškom inženjerstvu su nastale ranije, korišćenjem različitih mernih jedinica, skrivanjem tehnoloških procesa i podizanjem vojne metalurgije na nivo vrhunskih tajni. Nema savremene vojne doktrine bez savremenih tehničkih rešenja. Odavno su shvatili da boj ne bije samo srce u junaka, nego da veliki deo čini jaka ekonomija, industrija i tehnologija. A bez zavarivanja, lemljenja i lepljenja ne može se ništa napraviti. Baš ništa, sa čim se može zaštiti suverenitet, savremene oklopno-artiljerisko mehanizovane jedinice, pomorska i podmorska tehnika, raketna i avio tehnika. satelitsko-informaciona tehnologija. U savremenom svetu industrija ne bi postojala da nije savremene metalurgije i zavarivanja. Bez zavarivanja nema industrije nafte i gasa, metaloprerađivačke industrije, proizvodnje električne energije, crne i obojene metalurgije,  industrije hrane i drugih prehrambenih proizvoda, industriji drveta i papira, industriji plastike, hemijskoj industriji…

Koliko je značajno zavarivanje govori nam i sledeće: praktično sve što se proizvodi počev od energije, od hemije, metala, drveta i plastike u savremenom svetu prolazi kroz neku fazu zavarivanja, lemljenja ili lepljenja bilo u fazi pripreme i proizvodnje ili u fazi izrade neophodne opreme, alata i mašina za njihovu proizvodnju. Bez zavarivanja bismo se brzo vratili u 19. vek na početak industrijske revolucije.

Stručne knjige iz zavarivanja koje pišem su zapravo pravi radni alati i kao takvi namenjeni su užem krugu čitalaca. To je obimna materija koja ima za cilj da pomogne profesionalcima koji znaju šta hoće i znaju šta žele da urade. Knjige izlaze pojedinačno, kako dolaze na red, kako ih pišem u zajedničkoj ediciji pod nazivom INŽENJERSKO RADIONIČKI PRIRUČNIK.

Ove materije su nedovoljno praktično razmatrane i zbog toga nedostaju tehničkom osoblju kao pomoć pri rešavanju problema. Zato sam i stvarao ove priručnike koji bi pomagli ljudima u praktičnom radu.  I to je glavni cilj. Prva knjiga je zahtevala deset godina rada, a druga 5 godina. Ako je to neki matematički niz, trebalo bi ovu treću da završim za dve i po godine, a to bi značilo da će izaći iduće godine, što naravno ne mogu da obećam.

Prva knjiga se odnosi na autogenu tehniku ručnog gasno-plamenog rezanja, navarivanja, metalizacije, lemljenja, zavarivanja, i plazma rezanja. Knjiga je pisana tako da bude razumna sa dosta detalja koje su neophodne u praksi, jednostavnim jezikom. Mnogi mladi inženjeri je koriste kao dodatnu literaturu pri spremanju prvog ispita na kursu za međunarodne inženjere zavarivanja. To naravno govori da je reč o pouzdanoj literaturi koja se može koristiti na svim gradilištima, bez obzira da li su mašinskog ili građevinskog tipa.

Veliki deo knjige je posvećen do sada neopisanim opasnostima koje se mogu javiti u radu sa tehničkim gasovima, kao što su požari i eksplozije delova opreme i boca sa tehničkim gasovima. Svaka opasnost je pojedinačno razmatrana i detaljno objašnjena. To je zapravo enciklopedisko upustvo za rad i sprečavanje povreda na radu. Jedan deo je posvećen detaljnom objašnjenju sigurnog rada na visini i to svakako nije sve, jer se u knjizi mogu pronaći mnogi praktični primeri na gradilištu sa detaljnim objašnjenjima kako ih savladati. Prema tome, lica koja se bave zaštitom na radu, zbog specifičnosti, o kojima se do sada nije pisalo, treba da imaju ovu knjigu u svojoj biblioteci.Knjiga je u boji sa dosta fotografija, A4 formata na 479 strana. Pravi alat, čist izvor znanja.

Druga knjiga je posvećena tehničkim licima koji znaju šta hoće, a koji imaju profesionalnu potrebu da rešavaju probleme izbora dodatnog materijala pri zavarivanju različitih crnih i obojenih metala i različitih i raznorodnih materijala. Knjiga je samo o elektrodama za zavarivanje. Sa njom se mogu rešavati problemi ma gde se nalazili, u bilo kojoj zemlji sveta, sa bilo kakvim katalozima za zavarivanje. Osmišljena je tako da omogućava prepoznavanje problema u skladu sa datim materijalima koji se zavaruju. O ovoj knjizi imate stručno mišljenje i recenziju na sajtu Društava za unapređenje zavarivanja Srbije.

Knjiga obrađuje sve standardne elektrode za zavarivanje bez nepotrebnog širenja tematike. Ona će omogućiti pristup potpuno nepoznatim znanjima. Za ono što Vam trebaju nedelje da pronađete na netu, lako ćete pronaći u knjizi, odmah kada treba. Svo potrebno znanje je na jednom mestu. I da napomenem, na internetu ima puno netačnih i proizvoljnih informacija koje mogu uništiti i obezvrediti veliki rad. Knjiga je na 638 strana u boji, bez fotografija. Vrhunski alat, čist izvor praktičnih rešenja.

Na kraju, bio bih čitaocima zahvalan ako biste pristupili sajtu koji služi za promociju mojih knjiga i naravno ako biste podelili ovaj link sa svojim prijateljima koje prepoznajete da bi mogli da pronađu svoj interes u ovoj materiji. Link je sledeći: http://pejkic.com/

Ivan Miljković

Povezani članci

Back to top button