Prof. dr Irina Antanasijević: Postoje kosovski Srbi i kosovski Albanci, a ja pripadam kosovskim Rusima

Profesor doktor filoloških nauka i predavač ruske književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu ali i na katedrama u Kosovskoj Mitrovici i u Nišu, Irina Antanasijević, u intervjuu za portal „Riznica“ otkriva koje su kapitalne projekte istaknuti ruski inženjeri i stručnjaci sagradili na Kosovu i Metohiji, a da za to mnogi i na znaju. Pojašnjava šta je zajedničko sa ruski i srpski strip i zbog čega posebno voli kosovce.

Ruskinja u čijim venama ima i srpske krvi dobitnica je Puškinove nagrade, dodaje da se i u Bostanu kraj Novog Brda ali i u Prištini, Kosovskoj Mitrovici, Nišu, Beogradu kao i u Rusiji, gde je rođena i trenutno poslovno angažovana, podjednako oseća kao svoja na svome.    

  • Odlikovani ste Puškinovom medaljom koja se dodeljuju ukazom ruskog predsednika. Koliko vam nagrada znači i koliko obavezuje?

Ovo je veoma značajna nagrada. Prvo, ovo je državna nagrada, što je veoma važno, jer se državne nagrade dodeljuju na visokom nivou, ali i zahtevaju mnogo od čoveka. Drugo, ovo je nagrada koja nosi ime velikog ruskog pesnika i za svakog filologa je visoko priznanje. Za mene ona ima i neku ličnu emotivnu komponentu. Treće, nagrada se dodeljuje za jačanje rusko-srpskih odnosa i za sebe sam odlučila da je to neka vrsta avansa i trudim se da nastavim da delujem tako da opravdam Puškinovo ime i status nagrade.

Prof. dr Irina Antanasijević, foto: lična arhiva

Zajedničko za Ruse i Srbe je da mnogo pričaju o istoriji da je čak ne poznaju dovoljno. Pamtimo bitke i stradanja, ali ne znamo imena onih koji su sadili šume, učili, lečili, gradili mostove

  • Nedavno ste u jednom intervjuu otkrili da podjednako volite i Srbiju i Rusiju te da vam je želja da napišete stranice nove istorije koja neće biti opterećena ideologizacijom i stereotipima. Jesmo li mi zaista narod koji je opterećen tim fenomenima i jesmo li spremni da prihvatimo neku drugačiju sliku od one na koju smo navikli?

Mi, a kad kažem mi, u ovu zamenicu ubrajam i Ruse i Srbe. Dakle, mi mnogo pričamo o istoriji, ali je najčešće ne poznajemo dovoljno. Volimo da pričamo o dalekoj prošlosti, ali ne znamo istoriju naše porodice, istoriju mesta u kome živimo. Ne pitamo se ko je sagradio ovu crkvu ili ovu školu. Zato istoriju vidimo kao daleki mit ili strašnu i privlačnu bajku. Pamtimo bitke i stradanja, pamtimo strašne stvari, ali ne znamo imena onih koji su sadili šume, učili, lečili, gradili mostove… Kada bi svaki most, hram, tunel ili fabrika bili vezani za lica ili imena, bilo bi manje stereotipa. Tako bi naši graditelji i naučnici, inženjeri i lekari, slikari i  nastavnici stali rame uz rame sa našim junacima. Tada bi u prošlost zaista stao deo našeg sadašnjeg života, bez ideologizacije i stereotipa.

Rusi su izgradili sve strateški važne puteve na Kosovu, ali i mnoge kapitalne projekte

  • Kada smo već kod istorije, imate li utisak da smo se kao društvo o neke, za našu istoriju bitne ličnosti ogrešili prepustivši ih zaboravu?

Postoji uzrečica – nema istorije, postoje samo biografije. Istorija su za mene ljudi. Nisam ja profesor istorije,  ja sam filolog. Zanimaju me ljudi, a ne datumi: sećanje na njih, trag koji su oni ostavili iza sebe.. zanima me ruska stranica u istoriji Kosova i Metohije. A kada smo kod te stranice, tu je  i rusko monaštvo u manastiru Visoki Dečani, koji su čuvali manastir, počev od 1903. godine do kraja Drugog svetskog rata. Rusi su izgradili sve strateški važne puteve koji povezuju Kosovo sa Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom. Da…projektovali su ih ruski arhitekti, ruski inženjeri su se bavili gradnjom, a gradili su ih saperski pukovi Kubanskog i Donskog korpusa, kao i puk Prvog armijskog korpusa. To su putevi Kosovska Mitrovica-Raška, Kosovo Polje-Peć, Kuršumlija-Priština.

Otac Teodosije (Melnik) – Rus – iguman manastira Visoki Dečani, foto: Manastir Visoki Dečani

Ruski odredi su gradili i složene deonice puteva koji su prolazili kroz planinske vence: put Peć-Andrijevica, čime je povezao sever Crne Gore sa Kosovom preko planine Čakor i Doganović-Tetovo, povezujući kosovsku i makedonsku teritoriju preko Šare.

Urbanizacijski plan Prištine je deo ruskih arhitekata ali i zgrada pozorišta,prvi bioskop, Grand hotel. Da li znate da su za termoelektrane Obilić, akumulacija Batlave, hidroelektrana na reci Crni Drin, proces melioracionog sistema Metohije, organizacija šumarstva takođe zaslužni Rusi? Značajan je i doprinos dastočarstvo bude postavljeno na naučnoj osnovi, formirali su prvu mikrobiološku laboratoriju.Takođe, Hram u Uroševcu delo je ruskog arhitekte kao i konak u Gračanici, vodovod u Patrijaršiji u Peći i gradski park u tom gradu.

I mnogo toga iz sporta, školstva ili jurisprudencije. Na primer, glavni istražitelj vojnog tribunala Kosovskog vojnog regiona bio je Rus. Zato želim da se imena ovih ljudi pamte. Želja mi je da se za njih čuje i zna.

Biografija

Irina Antanasijević rođena je 27. juna 1965. godine u Severodonjecku, u tadašnjem SSSR-u. Ruski i srpski filolog, književni kritičar, prevodilac. Doktor je filoloških nauka od 2002. a profesor od 2004. godine. Irina je počasni doktor Tjumenjskog univerziteta. Radila je kao lektor, zatim asistent za rusku književnost na Filološkom fakultetu Univerziteta u Prištini. Tezu „Pejzaž u ruskom i srpskom epskom stvaralaštvu“ odbranila je tokom bombardovanja Jugoslavije, 1999. godine. Napustila Prištinu nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma u junu 1999. godine kada se odselila za Niš. Radila je kao profesor ruske književnosti na Filozofskom fakultetu u tom gradu, da bi potom nastavila da radi na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Prištini sa sedištem u Kosovskoj Mitrovici. Godine 2002. Odbranila je doktorsku tezu „Poetika tužbalice“. Inicijator je otvaranja Odeljenja za slavistiku sa balkanistikom na Filološkom fakultetu u Nišu (od 2002. godine Odeljenje za ruski jezik i književnost). Profesor je ruske književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

  • Hoćete li da otkrijete našim čitaocima kakve su vaše veze sa Kosovom i Metohijom?

Tako se desilo da sam živela na Kosovu. Prvo u Bostanu kod Novog Brda u mahali Čuljkovci, zatim u Obiliću, pa u Prištini. Živela sam kao i svi: radila, odgajala decu, družila se, volela ljude koji su mi bili komšije, koji su mi pomagali, koji su mi postali rod. Mnogo volim kosovce: oni su dobri i pošteni ljudi. Ljudi koji znaju šta je dobro, a šta zlo. Strpljivi i vole svoju zemlju. Ja i sebe ubrajam u taj svet. I šalim se ponekada, da postoje kosovski Srbi, kosovske Albanci, a da ja pripadam kosovskim Rusima.

  • Na osnovu vaših prethodnih intervjua zaključujemo da živite na relaciji Kosovska Mitrovica – Beograd – Rusija i da se svuda podjednako osećate kao svoja na svome. Koliko su ljudi u Rusiji s kojima radite i s kojima ste u svakodnevnom kontaktu upoznati sa onim što se dešavalo na Kosovu i Metohiji pre i posle 1999. godine? 

Ljudi u Rusiji možda ne znaju šta se ovde tačno dešava, ali su svim srcem bili protiv neistine, protiv nasilja, a bombardovanje i jeste smrt i nasilje. Niko normalan neće podržati smrt i nasilje, krijući se iza nekih parola i reči. Nekada davno imala sam veoma popularan blog. Za to sam čak dobila nagradu 2005. godine. Moj blog je bio o Srbiji, srpskoj istoriji, kulturi i bio je veoma popularan. Ljudi su čitali, postavljali pitanja, upoznavali Srbiju. I danas sam jako ponosna na taj deo mog života.

Autori prvog jugoslovenskog stripa nisu Amerikanac Džordž Strip i Jugosloven Vladimir Čilić, kako je napisano na stranicama „Krvavog nasleđa“

  • Vi ste zaista jedna svestrana ličnost čija su interesovanja za umetnost, kulturu, vizuelnu i književnost za decu, folklor i postfolkor, animaciju, a posebno za strip. Sada nam otkrijte šta to povezuje rusku i srpsku strip scenu?

Takođe ljudi. Ljudi su suština svega. Njegova osnova. Desilo se da je početkom 30-ih godina, kada je počela istorija srpskog stripa, u taj poduhvat bude uključeno mnogo ruskih imena. Zapravo, najveći izdavači stripova bili su Rusi: Aleksandar Ivkovič i Anatolij Ivanovič (Pricker). Prvi jugoslovenski strip „Krvavo nasleđe” nisu napravili Amerikanac Džordž Strip i Jugosloven Vladimir Čilić, kako je napisano na njegovim sranicama, to su bili Rusi: slikar Jurij Lobačov i scenarista Vadim Kurganski. Za srpski stip su zaslužni Nikolaj Navojev, Sergej Solovjov, Konstantin Kuznjecov, Aleksej Ranhner, Ivan Šenšin, Vladimir Žedrinski, Vsevolod Gulevič…

Foto: Strip „Mač sudbine“ autora Vsevoloda Guleviča.
  • Kada biste trebali da napravite strip, koji period iz naše  bogate istorije bi vama poslužio kao odličan motiv i priča za strip?  

Oni su već su napisani: „Baš-Čelik“, „Ženidba cara Dušana“, „Čardak ni na nebu ni na zemlji“, „Propast grada“ to su sve dela Lobačova. Prošle  godine izašao je treći tom sabranih dela Lobačova, koji je priredila izdavačka kuća „Makondo“, sada je u pripremi i četvrti tom. „Smrt Smail Agi-Čengića“, „Ženidba Maksima Čarnojevića“, „Komnen Barjaktar”, ” Hajdukov sin” – sve je to delo Nikole Navojeva. „Kraljević Marko“ i „Knjaz Miloš“ kao i “ Građanka na prestolu” koji govore o poslednjim danima dinastije Obrenović autorska su dela Konstantina Kuznjecova. Strip „Banović Strahinja“  delo je Nikolaja Tiščenka. Sve su to divne priče. I treba ih vratiti čitaocima da ponovo budu pročitane.

  • Da li vam se priča o Novom Brdu, legendama i istorijskim podacima vezanim za ovaj srednjovekovni grad kao i njegov pad, surov obračun sa žiteljima, posle njegovog pada u ruke turskog osvajača, učinila zanimljivom tako da bi mogla da bude pretočena u  filmsku priču poput „Troje“ ili u strip?

Već postoji takav strip zove se „Mač sudbine“ to je priča o istoriji srednjovekovne Srbije, Vsevoloda Guleviča. To je spoj epske istorije i fantastike, ali i stvarne priče o Srbiji. Naravno, priča o Novom Brdu – gradu zlata i srebra, uvek inspiriše i večiti je izazov da se od nje lako može napraviti neki novi strip ili TV serija. Potrebno je da postoji želja,novac ali i scenaraista i reditelj koji zaista poznaju svoju istoriju i vole svoju zemlju.

I. Miljković

Povezani članci

Back to top button