Miroslavljevo jevanđelje upisano u listu „Memorija sveta“

Miroslavljevo jevanđelje, najstariji srpski rukopis, upisan je 29. jula 2005. godine  u listu Uneskove baštine „Memorija sveta“.

Miroslavljevo jevanđelje je rukopisna knjiga i jedna je od najznačajnijih ćiriličkih spomenika srpske i južnoslovenske, odnosno srpsko-slovenske pismenosti iz 12. veka.

Miroslavljevo jevanđelje je po svom sastavu jevanđelistar, bogoslužbena knjiga u kojoj su tekstovi raspoređeni prema čitanjima u toku crkvene godine. Pisano je za Miroslava, brata velikog župana Stefana Nemanje, kneza humskog za potrebe njegove zadužbine crkve svetog Petra na Lima, oko koje je kasnije nastalo Bijelo Polje, potiče s kraja 12. veka, najverovatnije iz pretposlednje decenije (1180-1191).

Pojedini istoričari smatraju da je knez Miroslav prethodno bio bogumil (pataren) jer je u to doba ovaj verski pokret bio veoma snažan ali za ovu hipotezu ne postoje čvrsti dokazi.

Humski knez Miroslav bio je oženjen sestrom bosanskog bana Kulina. Po tipu to je puno izborno jevanđelje – aprakos, što znači da ima čitanja za svaki dan, po Pashi, po Pedesetnici, po novom letu, kao i praznična i prigodna čitanja.

Tekst se svrstava u najstariju slovensku redakciju, koja se odlikuje tačnošću, vernošću originalu, jasnoćom, a u koju još spadaju Marijino, Asemanovo, Ostromirovo jevanđelje, Savina knjiga itd.

Jevanđelje ima 181 list, tekst je pisan na belom, tankom pergamentu, u dva stupca, slovima ustavne ćirilice i ukrašen je sa oko trista stilizovanih minijatura i inicijala u boji i zlatu. Smatra se da je preneto na Svetu Goru, zajedno sa Vukanovim jevanđeljem, u vreme osnivanja manastira Hilandar (oko 1198. godine), gde su se nalazila do sredine (Vukanovo), odnosno do kraja 19. veka (Miroslavljevo).[

Miroslavljev (1180-1191) i Vukanov (1196-1202) jevanđelistar su najstarije sačuvane ćirilske knjige u Srba, dok Marijin jevanđelistar iz 11. veka, pisan glagoljicom, upućuje takođe na naše štokavsko govorno podneblje.

Rukopis Miroslavljevog jevanđelja nalazi se Beogradu, u Narodnom muzeju, sem jednog lista koji se čuva u Nacionalnoj biblioteci Rusije u Sankt Peterburgu.

Rukopis je zbog ratnih i kriznih događaja u 20. veku, a u odnosu na minuli manastirski period pretrpeo velika oštećenja, dok list koji se nalazi u Sankt Peterburgu danas važi za najbolje očuvan fragmenat od celog jevanđelja. Smatra se da su ipak najveća oštećenja na rukopisu nastala u mirnodopsko vreme 1966. godine tokom njegovog nestručnoga javnog izlaganja u staklenoj vitrini pod jakim sijaličnim svetlom u Narodnom muzeju koje je samo ubrzalo proces „isušivanja“ pergamenta.

Stanje rukopisa je tokom 1970-ih bilo naročito alarmantno da bi njegovo proglašenje za kulturno dobro od izuzetnog značaja 1979. godine presudno uticalo da se dve godine kasnije formira poseban novčani fond za restauraciju i konzervaciju jevanđelja.

 Od juna 2005. godine Miroslavljevo jevanđelje uvršteno je u Unesko listu „Pamćenje sveta“ (engl. Memory of the World), na kojoj je za sada samo 120 dokumenata od izuzetnog i univerzalnog značaja.

Upis u ovu listu potvrda je izuzetnog značaja i vrednosti Miroslavljevog jevanđelja, a ujedno i obaveza njegovog očuvanja za dobrobit čovečanstva.

Od 2009. godine Miroslavljevo jevanđelje uvršćeno je u Uneskovu „Svetsku digitalnu biblioteku“ (engl. World Digital Library).

Naziv ovom kodeksu (rukopisu) dao je Stojan Novaković, tadašnji upravnik Narodne biblioteke u Beogradu.

Od kada je preneto iz Hilandara u Beograd 1896. godine, Miroslavljevo jevanđelje je sa državom Srbijom i srpskim narodom preživljavalo sve burne istorijske događaje 20. veka, u pravom smislu tih reči

Povezani članci

Back to top button