Mesto gde žive ljubav i mir

Među starim štampanim knjigama u dečanskoj biblioteci nalaze se dela poznatih dečanskih igumana i monaha iz 19-og i prve polovine 20-og veka. Najstarije među njima je „Dečanski prvenac“ iz 1852. godine Gedeona Jurišića, jeromonaha koji je posećivao Dečane, a jedno vreme bio i dečanski sabrat. Još je stariji „Istorija raznih slavenskih naroda“, Jovana Rajića iz 1794. godine, ali u njoj se Dečani tek samo pominju.

Najvažnija dela koja opisuju manastir Dečani i govore o situaciji u kojoj su se nalazili su dela Arhimandrita Serafima Ristića „Plač Stare Srbije“ i „Dečanski Spomenici“, obe štampane 1864. godine. Treba istaći i dela iz nešto kasnijeg perioda kao „Pomozimo Visokim Dečanima, Save Dečanca, Episkopa Žičkog iz 1902. godine i Arhimandrita Leontija Ninkovića „Bratstvo Visokih Dečana“ iz 1926. godine.

Foto: Riznica

Izvod iz knjige „Dnevnik dečanskog monaha“ 1903. -1906.

17. avgust

Dobili smo obaveštenje od manastirskog vojvode Ramuša da su 13. ili 14. avgusta u selu Istinić Aranuti zarobili crnogorsku devojku, koja je bila pošla u Dečansku lavru za praznik Uspenija Božije Majke. Istoga dana, monah Jelisej, ( Srbin koji zna arnautski) pođe sa mirjaninom Punišom da oslobodi zarobljenicu, kome nije pošlo za rukom ni da je vidi. Vrativši se u manastir on ispriča o. Arseniju u čemu je stvar. Sledećeg dana, 18. avgusta o. Arsenije posla o. Jeliseja u selo Istinić sa dvojicom vojvoda i četvoricom vojnika uručivši mu pismo od juzbaše. Uzevši potom 20 vojnika i svoje, on pođe kući onoga ko je kupio devojku, gde beše mnogo Arnauta. Na njegov zahtev da vrate devojku rekoše da je ona „od naše strane kupljena i već poturčena ( u stvari oni su nasilno svukli njenu odeću i obukli je u tursku) i Turkinju on ne može da vidi“. On reče: „Pitaću je ja hoće li da bude Turkinja ili neće. Ako hoće onda je ne traćim nazad, a ako neće, istoga časa da je vratite“. Tada su ga uveli u onu sobu gde je bila devojka. Na njegovo pitanje šta ona želi da bude. Turkinja ili Hrišćanka, ona odlučno reče da želi da bude ono što i jeste tj. hrišćanka. Posle toga on zatraži od nje da zbaci sa svog lica veo. Ona mu reče da se plaši da ga skine da ih ne bi oboje ubili Arnauti, a zatim skide veo sa lica. Juzbaša zahtevaše da odmah puste devojku, ako je ne puste zapalićemo mu kaže kuću i svi će oni izgoreti, a ako ko krene da beži ubiće ga. Posle toga se oni i preko volje složiše da je puste, izjavivši da mu daju za nju 500 groša koje su oni za nju platili prilikom kupovine. Naši dadoše Arnautu 3 medžida i vojvodinu pušku. 18 avgusta uveče oni dadoše devojku u manastir Dečani. Sprovodilo ju je više od 20 vojnika na čelu sa juzbašom. Ispostavilo se da je ona iz Gusinja iznajmila dvojicu Turaka da je dovedu do Dečanske lavre. Oni su je prodali Arnautu iz sela Istinić za 500 groša.

( monah Dionisije)

Povezani članci

Back to top button