Maja Kolundžija Zoroe: Bolna sećanja na „Oluju“ i Petrovačku cestu

Glumica Maja Kolundžija Zoroe, pre 25 godina, nalazila se u nepreglednoj izbegličkoj koloni. Bežeći sa porodicom iz Knina od hrvatske vojske, na Petrovačkoj cesti, dok su okolo padale granate, postala je punoletna.

Petog avgusta 1999. godine padale su granate po začelju izbegličke kolone u kojoj je bila i Maja sa porodicom. Ona je u strahu sasvim zaboravila na svoj rođendan. Tog časa je postala punoletna. Na ovaj važan životni trenutak uvek je podseti pesma Branka Ćopića „Na Petrovačkoj cesti“.

Kaže da uvek voli da je čuje i sada je često vežba u školi glume „Mali Princ“ koju vodi i gde mališane podučava i glumi i ijekavici.

Zlohudi čas i istorijski trenutak ponovili su se posle toliko godina. Mala devojčica Marija iz Ćopićeve pesme i Maja iz Knina našle su se na Petrovačkoj cesti. Prva, 1941. druga 1995. Ćopićeva devojčica nije imala sreće, a Maju je put odveo u Beograd, pa na Kosovo. U Prištini je na Fakultetu umetnosti završila glumu i pred sam početka bombardovanja 1999. godine, predosećajući dolazeću nevolju, napušta i ovaj grad.

Maja sada živi u Beogradu gde je u međuvremenu zasnovala porodicu. U kraćem razgovoru za Riznicu, kaže da i posle toliko godina rane na njenoj duši nisu sasvim zarasle. 

„Iz godine u godinu razlikuju se i emocije i mišljenja, nekad su jače, nekad slabije ali kako postajem starija Ćopićeva pema „Na Petrovačkoj cesti“ meni je sve bitnija. Život je hteo da na toj Petrovačkoj cesti dočekam 18. rođendan i da se 1995. godine ponovi istorija iz 1941.“, priča Kolundžija Zoroe.

I posle toliko godina Maja se uspešno bori da pobedi prazninu koja joj ispunjava dušu.

„Znate, što je čovek mlađi praznina je manja, što su ljudi stariji njima je teže. To vam je  kao kad presađujete stablo. Ako presađujete mladu sadnicu ona će se primiti najverovatnije, ako presađujete staro drvo, sa dubokim korenom, primiće se slabo, nikako ili će se osušiti. Praznina stoji, to ne može da se zaboravi i zaleči nikako, samo je pitanje koliko ko to priznaje i na koji način reaguje. Ja to nikada neću zaboraviti ali neću ni dozvoliti da mi ta praznina remeti  život. Ona može samo da bude podstrek i da budem jača“, kaže Maja i dodaje da poznaje mnogo ljudi koji su na žalost uvenuli kao biljke.

„Lekari su im rekli ovo nije do medicine to je nešto jače i neobjašnjivo“.

Glumica Maja Kolundžija Zoroe rođena je u Kninu 5. avgusta. Ostvarila veliki broj filmskih, pozorišnih i televizijskih uloga. Igrala je u filmovima „Gde je moj dom“, „Srpska priča“, „Dara iz Jasenovca“. Gledaoci je pamte i po ulogama u najgledanijim serijama: „Lud, zbunjen, normalan“, „Sinđelići“, „Urgentni centar“, „Šifra Despot“, „Preživeti Beograd“, „Psi laju, vetar nosi“, „Tajna vinove loze“.

„Kad su cvetala tikve“, „Nora“, „Ljubav je pobedila“ samo su neke od pozorištnih predstava u kojima je igrala.

Zločinačka akcija etičkog čišćenja Srba koju je sprovela hrvatske vojske trajala od 4. do sedmog avgusta 1995. godine.

U „Oluji je ubijeno ukupno 2.670 i proterano 280.000 Srba. Sa prostora Srpske Krajine nestalo je blizu 2.000 Srba i proterano 250.000. U akciji „Maestral“ koja je bila njen produžetak, ubijeno je 655 i izgnano najmanje 130.000 Srba s područja 13 opština BiH. Prema podacima „Veritasa“ još se traga za 1.011 nestalih Srba, među kojima je 660 civila od kojih 337 žena.

Odnos snaga je bio 7:1 u korist agresora – više od 200.000 vojnika i policajaca hrvatske vojske je napalo 30.000 vojnika Srpske Vojske Krajine.

Na Petrovačkoj cesti – Branko Ćopić

Na cesti Petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u koloni.
Nad cestom kruže grabljive ptice,
tuđinski avioni.

Po kamenjaru osniježenom
čelična kiša zvoni…
U snijegu rumena Marija,
mamina kćerka jedina,
bilo joj sedam godina.

Tri dana Grmeč gazila
i posrnula stotinu puta.
Suknju je imala – ni kratku ni dugu,
a prsluk malen, premalen,
a povrh svega kabanica,
beskrajnih rukava, široka, žuta,
od starog očevog kaputa.

Ponekad mala plakala,
nekad se opet smijala
i vesela bila
kad bi je mati tješila:

“Još samo malo, rođena,
pa ćemo vidjeti Petrovac,
a to je varoš golema,
tu ima vatre i hljeba
i kuća – do samog neba”.

Radovala se djevojčica
i vatri, i gradu neviđenom,
a sada leži, sićušna kao ptica,
na cesti Petrovačkoj,
na cesti okrvavljenoj.

Oči gledaju širom,
al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male
optužba teče nijema:

O, strašna ptico, ti si me ubila,
a šta sam kriva bila!
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila.
Tako sam malo živjela,
i tako malo vidjela,
a svemu sam se divila.

Bila sam bezbrižni leptir,
a ti me pokosi, ptico,
ti mi ugasi zjene,
polomi ručice moje,
od gladi otežale,
od zime ukočene.

Optužbu vapije dijete,
stisnutih modrih pesti,
u okrvavljenom snijegu,
na Petrovačkoj cesti.

Tuđinski ljudi krvavi,
kuću su našu spalili,
djetinjstvo su mi ukrali,
i mnogo naših ubili.

Tuđinske ptice, čelične nemile,
nad planinom su našom letjele.

Smrači se, rođena goro,
i na sve naše pute,
pošalji sinove svoje,
pošalji vukove ljute,
osveti moje noge izranjene,
i jutra gladna rasplakana,
i ruke modre i smrznute.

Zagrmi, tata, iz velikog topa,
pomlati tuđe gadove,
zabubnjaj, braco, mitraljezom,
mrtva te sestra zove.

Osvetu vapije dijete,
stisnutih smrznutih pesti,
u krvi i snijegu,
na Petrovačkoj cesti…

Ivan Miljković

Povezani članci

Back to top button