Kozaci i Krajišnici: od tihog Dona do srpske Save

Događaji u Donbasu 2014. i narednih godina pokazali su zajedničku istorijsku blizost geografski veoma udaljenih, ali sociološki i kulturno veoma bliskih Donskih Kozaka i Srba.

Srpski ratnici pridružili su se braniocima Donjecke i Luganske Narodne Republike, koje se nalaze na istorijskim zemljama Oblasti Donske vojske. Koji je razlog takve blizosti? Odgovor leži u dubokim istorijskim korenima. Srbi i Kozaci su uvek bili graničari, stanovnici teritorija na preseku civilizacija, konfesija i kultura. U srpskom jeziku postoji reč krajina — pogranično područje u kojem ljudi žive sa oružjem i uvek su spremni za rat. Kozaci, „Hristovi ratnici“, oduvek su pripadali narodu koji štiti i širi beskrajne granice Ruskog carstva. Oni su nastali u okruženju pravoslavne Rusije i muslimanskog Osmanskog carstva: njenog vazala Krimskog kanata, a još ranije Zlatne Horde. Bilo je sličnosti i u politici Beča i Sankt Peterburga u odnosu na njihove pogranične krajeve. U 16. veku Austrijsko carstvo stvorilo je Vojnu krajinu (granicu), gde je naselilo Srbe koji su pobegli od Turaka. Oni su postali graničari, a njihova naselja nastala su po principu kozačkih naselja.

To su činile i ruske vlasti, naseljavajući Kozake duž svojih granica, stvarajući nove kozačke trupe. Prvo u odbrambene svrhe, a tako su nastali Belgorodski, Rjazanjski, Severski Kozaci, a zatim i na ponovo osvojenim teritorijama — Kubanjski, Semirečenski, Zabajkalski, Sibirski Kozaci i drugi. Savremenici različitih epoha su mogli da primete sličnosti ljudi koji žive u takvim uslovima. Petar Tolstoj, poslanik Petra Prvog u Dalmaciji, 11. juna 1698. godine zapisao je: „A ti Srbi žive u blizini turskih gradova i sela. Ti Srbi su vojnici, u svemu liče na Donske Kozake, svi govore slovenski jezik“. Nešto kasnije naslednici ruskog cara iskoristiće ovu „sličnost“. Ruska carica Jelisaveta Petrovna trudila se da u svemu bude poput svog oca i davala je Srbima posebnu ulogu u pograničnim krajevima. Po njenom naređenju na mapi su se pojavile Nova Serbija i Slavjanoserbija. Pojavile su se nove teritorije u cilju suprotstavljanja turskim vazalima – Krimskim Tatarima. Srbi su zauzeli teritoriju između reka Dnjepar i Sinjuha, trgovali su sa Poljskom, Moldavijom i Krimskim kanatom, a takođe ratovali na frontovima Sedmogodišnjeg rata. 

Uprkos činjenici da eksperiment nije uspeo, teritorija je zadržala svoje istorijsko ime i postala deo Novorusije, koja se graniči sa luganskom teritorijom Oblasti Donske vojske. Istovremeno, deo srpskog stanovništva pridružio se Kozacima, a po ironiji sudbine, porazom Zaporoške Seče rukovodio je etnički Srbin Pjotr Tekeli, odnosno Petar Popović Tekelija.   Duhovnu blizost Srba i Kozaka zabeležio je i istoričar Nikolaj Ivanovič Kostomarov. On je uvideo duboko unutrašnje jedinstvo „misli“ Zaporoških Kozaka i srpskih epskih pesama. Ujedinjavali su ih heroji, ratovi, religija. „Sudbina ovih naroda sadržala je previše toga sličnog, a srpski junak i dalje je sličan Maloruskom Kozaku“, pisao je naučnik. Među Srbima je bio veoma popularan prevod Gogoljevog „Tarasa Buljbe“, koji jako podseća na lik Marka Kraljevića. 
Znatan broj Kozaka dobrovoljaca išao da pomogne Srbima u vojnim sukobima 19. veka. Išli su i mladi i stari, mnogi ratnici nagrađeni ordenom Svetog Đorđa. Aktivni kontakti između Srba i Kozaka primećeni su i u 20. veku. Puno je Kozaka emigriralo u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Srdačno ih je dočekao kralj Aleksandar I Karađorđevič. Na krštenju sina i naslednika Petra 1925. godine prisustvovali su kubanjski ataman V.G. Naumenko, donski ataman A.P. Bogajevski, terečki ataman G.A. Vdovenko. Srbija je dugo bila nova domovina za kozačke emigrante. U Srbiji je nastupao Kubanski hor, izlazili su časopisi i novine, tu je bio štab, kancelarija i štamparija Kozaka. Tek 1945. godine veći deo njih se preselio u Zapadnu Evropu.  Godine Drugog svetskog rata su donekle pokvarile sliku o Kozacima zbog kolaboracionista na Balkanu. Ali Kozaci u redovima Crvene armije su čuvali uspomene na braću Srbe: „Srbi su isto što i ruski narod. To je sigurno! Sretao sam se sa Srbima tokom ovog rata (Velikog otadžbinskog rata)“, govorio je vetaran rata Kozak A.I. Novoselicki. 


Događaji devedesetih, kada su dobrovoljci Kozaci išli da pomažu braći Srbima, doprineli su obnavljanju bliskih odnosa, a i Srbi su uzvratili istom merom nakon događaja u Ukrajini poslednje decenije.  Predstavnici različitih kozačkih organizacija Rusije redovno posećuju Srbiju, pažljivo čuvajući zajedničko sećanje i istoriju, podižu spomenike i spomen-ploče, brinu se o grobovima kozačke emigracije. 2013. godine u Srbiji su stvorene i kozačke organizacije. Ataman u Topoli Stevan Vranić objasnio je svrhu njihovog pojavljivanja na sledeći način: „Duhovna, kulturna i ekonomska saradnja, oživljavanje patriotizma i viteštva — sve ono što krasi Kozake, koji su vekovima bili uporište pravoslavlja, vere i kulture. Kozaci su, pre svega, zaštitnici države i Otadžbine, crkve i vlasti“. Tako je nastala Balkanska kozačka vojska na čelu sa Viktorom Zaplatinom, koja organizuje svoje manifestacije u saradnji sa Rossotrudničestvom.  Najveća kozačka organizacija Rusije „Savez Kozaka Ratnika Rusije i Inostranstva“ ima svoja odeljenja na teritoriji Srbije. Veliku ulogu u tome odigrali su Zabajkalski Kozaci koji su veoma aktivni i u Kanadi i Australiji. 2018. godine osnovan je Svesrpski kozački savez“ na čelu sa Draganom Stanojevićem. U Srbiji, međutim, postoje i druga kozačka udruženja. 

Stoga je nemoguće reći da se kozačka i srpska kultura ne ukrštaju. Njihova bliskost je vekovne prirode, ne samo zbog zajedničke istorije i vere, već i zbog socio-kulturne militarizovane komponente. Dalje jačanje odnosa izgleda sasvim prirodno i kozačke organizacije u Srbiji će nastaviti da se razvijaju. Nije slučajno komandant Četničkog pokreta u Srbiji Bratislav Živković govorio da su Kozaci spremni da zaštite Srbe na Kosovu. 

 Anton Bredihin,

doktor istorijskih nauka,

 glavni urednik časopisa „Arhont“


Izvor
Balkanist.rs

Povezani članci

Back to top button