Kolarac, veliki srpski zadužbinar

Srpski trgovac Ilija Milosavljević Kolarac, koji je svoju imovinu zaveštao za prosvećivanje naroda, umro je 6. oktobra 1878. godine.  Iz njegove zadužbine izdat je veliki broj knjiga i podignut Kolarčev narodni univerzitet u Beogradu.

Rođen je oko 1800. godine u selu Kolari nadomak Smedereva, po kome je i dobio nadimak Kolarac, a umro u Beogradu. Kao dete je ranjen u Prvom ustanku. Po njegovoj propasti, Ilijina porodica prebegla je preko Dunava, ali se Ilija brzo našao u Beogradu, sa 30 para. Radio je kao trgovački momak za druge trgovce, a 1827. godine oženio se ćerkom jednog od njih Milutina Radovanovića, Sinđelijom Radovanović.

Otvorio je sopstvenu radnju, boltu. Nedugo zatim, preselio se u Pančevo, zbog straha od kneza Miloša.

Naime, postoji priča da kada je Ilija boravio u Beogradu, počnu neki mlađi beograđani nositi neke kape, sa zlatnim širitima. Knez Miloš, mrzeći na rasipanje i luksuz, i držeći da mu valja Srbe od tog palila sklanjati, makar kakvim merama, zapovedi te se nekoliko Beograđana, s tim zlatali kapama, obale i istuku batinama. Ilija se, od te mere, toliko uplaši, da je odmah ostavio Beograd, i preselio se u Pančevo.

Međutim, sam Kolarac će napisati da je u Pančevo došao zbog trgovine i sigurne zarade u carsko-kraljevskoj austrijskoj državi, 1828. godine. Tamo je razvio veliku trgovinu i sa Srbijom i unutar Austrougarske, prvenstveno sa hranom, ali i sa stokom, i veoma se obogatio. Izvozio je pšenicu, ječam, ovas, suražicu, proso i kukuruz. Imao je svoje brodove, koji su se zvali Nemanja i Sveti Đorđe. Takođe, bavio se i uzgojem i prodajom svinja. Kolarac je napustio Pančevo 1856. godine.

Ilija je žitar trgovac u Pančevu sredinom 1855. godine, koji prilaže 10 f. za spomenik pesniku Lukijanu Mušickom u Karlovcu. Sinđelija, koju je vrlo voleo, umrla je 1855. godine u Pešti, a sahranjena je u Beogradu, gde se i sam Ilija Kolarac preselio sledeće godine. Tu se bavio trgovinom solju i šalitrom, a ulagao je i u rudnike. Dugo je pomagao stvaraoce u književnosti, a 1861. je osnovao Književni fond Ilije Milosavljevića Kolarca uz pomoć Koste Cukića. Do Prvog svetskog rata fond je izdao 120 knjiga. Kolarac je donirao i hiljadu forinti za osnivanje pravne Akademije u Novom Sadu.

Krajem 1877. godine zamalo je stradao. Vlada ga je optužila za veleizdaju zbog navodnog učešća u Topolskoj buni, zajedno sa Jevremom Markovićem i Aćimom Čumićem, a preki vojni sud osudio na tamnicu. Knez Milan ga je ubrzo pomilovao, ali je zatvor narušio Kolarčevo zdravlje i ubrzo je umro.

Testamentom je ostavio svoje imanje (oko milion tadašnjih dinara) fondu za stvaranje beogradskog univerziteta, što je bila velika Kolarčeva želja, i fondu za pomaganje književnosti. Po smrti Kolarca, dve sinovice, žene Velizara Karapešića i profesora Dimitrija Nešića, povele su sudski spor za obaranje testamenta, podržane od tadašnjih vlasti. Tek je Kasacioni sud osnažio Kolarčev testament. Draginja Petrović je potraživala iz zaostavštine nakit svoje sestre, Kolarčeve žene.

Spada u velike zadužbinare Srbije. Njegova najpoznatija zadužbina je Kolarčev univerzitet.

Povezani članci

Back to top button