Kako je Pavlina stigla do svoje zvezde

Rastanak devojčice iz Orahovca i Zvezdinog golmana nije poput ostalih, bio tužan. Pavlina je odlazila radosna, uverena da se i snovi dece sa Kosova i Metohije ostvaruju.

Priča o Pavlini Radovanović iz Orahovca i ostvarenju njenog sna počela je početkom januara ove godine. Tog nedeljnog jutra Pavlina je, po običaju, sa svojim mlađim bratom Petrom, i starijim sestrama Jovanom i Slobodankom, otišla u Bogorodičinu crkvu u Orahovcu na liturgiju. Volela je da stane za pevnicom i podižući se na prste odgovara na liturgiji, uz starije pojce. Ovoga puta je nekoliko molitvi i sama otpevala.

Nije ni slutila da liturgiji prisustvuje grupa mladih ljudi iz Beograda kojima će oči zasuziti na glas molitve ove devojčice. Tek u redu za naforu ih je videla i iz besede sveštenika saznala da su ti momci i devojke članovi Fondacije Delije iz Beograda koji su došli u Orahovac da posete porodicu Šarić za koju su nekoliko meseci prikupljali novac i kupili im kuću.

Dok su ,, Delije“ bile u poseti porodici Šarić, Pavlina je otrčala kući uzela papir i makaze i za tili čas od lista bloka za crtanje napravila čestitku. Ispisala je unutra par redova, ukrasila flomasterima i sličicama i napisala jedno ime.  Kada se čestitka našla u ruci jednog iz ekipe ,,Delija“, on se nasmešio i gledajući u momke iz ekipe rekao: ,,Devojčica je pisala Borjanu!“

– Da, rekla je uzbuđeno Pavlina, ja navijam za Crvenu zvezdu, volim da igram fudbal i želim da upoznam golmana Borjana!

 – Hajde da vidimo kako ova devojčica igra fudbal!- rekao je Stefan iz ekipe ,,Delija“ i za čas su sastavljene ekipe od Pavlininih drugara i gostiju iz Beograda.  I zaista, ova devojčica u dresu Crvene zvezde, sa  kačketom na glavi, igrala je odlično, a još bolje branila gol svoje ekipe, tu na pločniku ispred crkve.

U znak zahvalnosti što će odneti njeno pismo Borjanu, Pavlina je za goste otpevala i dve pesme: ,,Orahovcu bašto rajska“ i ,,Od malena učila me mati Kosovo je sveta zemlja“.

Oduševljeni talentima ove jedanaestogodišnje devojčice i susretom sa njenim drugarima ,,Delije“, su otišle iz Orahovca.

Kroz nepuna dva meseca Pavlina je dobila poziv da ide u Beograd i upozna Borjana. Njenoj radosti nije bilo kraja. Sa sestrom Slobodankom uputila se ka stadionu ,,Rajko Mitić“ gde su je čekali njeni prijatelji koje je upoznala u Orahovcu i on, njena zvezda, Milan Borjan. Kad ga je ugledala napravila je korak ka njemu, poželela da ga zagrli, al se u trenu postidela i vratila sestri. Samo tren joj je bio potreban da skupi hrabrost, da se okrene, potrči i zagrli  Milana Borjana.

– Ne mogu da verujem! Da li je ovo san? – ponavljala je gledajući sestru i grleći svoju zvezdu.

Čuveni golman njenog omiljenog tima, već u sledećem trenutku klečao je pred njom i pružao joj svoj dres sa potpisima svih Zvezdinih igrača. Pred Pavlinom su se smenjivali pokloni, svi sa Zvezdinim simbolima, a ona je gledala u njega i skupljala snagu za pitanje koje je još od kuće pripremila:

Foto: O. Radić

– Možemo li da idemo na stadion? Hajde da vidimo ko bolje brani ti ili ja?! – izgovorila je i već se njena ruka našla u Borjanovoj ruci. Niz njegovo lice se opet spustila suza. Usput joj se zahvalio za čestitku, rekavši da je drži  na polici sa ikonama, da ga je mnogo obradovala i rasplakala.

– Znaš, nisam mogla sve da ti napišem! Ima u mom Orahovcu puno dece, želim da dođeš da ih sve upoznaš! Mi nemamo igralište, ono malo što su napravili za nas, sad koriste i nama nepoznata deca čiji su roditelji kupili neke srpske kuće tu na stotinak metara od crkve. Voleli bismo da imamo salu gde ćemo moći da igramo, već smo izabrali jedno mesto tu blizu crkve… Joj Zvezdin stadion! – prekide svoju priču Pavlina oduševljena velikim terenom koji se stvorio pred njima i na kojem ih je čekao ceo Zvezdin tim.

Okrenula se sestri koja je išla za njima, i rukom pokazala da srce hoće da joj izađe iz grudi od uzbuđenja. Od kako zna za sebe zavolela je fudbal i igrala sa svojim drugarima na platou ispred crkve. Kupili joj roditelji i kopačke, nedavno je dobila na poklon i golmanske rukavice, prave, al nije verovala da će joj se ostvariti san da dođe i upozna Borjana i da je dočekuju svi Zvezdini igrači na stadionu.

I da! Ostvarila joj se i želja da stane između dve stative na velikom golu i brani penale koje je pucao Borjan. Propustila je dve, od pet Borjanovih lopti, a uspela je njemu da da pet gola.

– Pobedila sam naravno sa 5:2 ! – javljala je mami i tati telefonom.

Sve je na stadionu videla, svaki kutak obišla, i pričala, pričala neprestano kako je i njen Orahovac lep, kako ljudi vole da im dođu gosti i kako se nada da će i on (Borjan) doći da poseti Orahovac, da vidi njenu crkvu i da igra fudbal sa njenim drugarima.

Na kraju je i ona njemu uručila poklone koje je s Kosova i Metohije donela: maketu Gračanice i ikonu Svetog Arhangela Mihajla.

 – I ja imam jednu želju – rekao je Borjan, ovoj bistroj devojčici  na rastanku.

 – Koja je tvoja želja?-pitala je Pavlina.

– Da mi otpevaš jednu pesmu, pošto znam da lepo pevaš, odslušao sam i onu pesmu što si poslala Miri iz Fondacije – rekao je.

 Pavlina se uozbiljila i počela da peva, kao odrasla ,, Zajdi zajdi…“ a Borjan je plakao. Opet je zagrlio devojčicu, podigao je u naručje i rekao:

– Doći ću u tvoj Orahovac, obećavam. Čim se budem oslobodio obaveza u klubu! I moram da vidim to mesto čija je pesma i himna naših navijača!

Rastanak devojčice iz Orahovca i Zvezdinog golmana nije poput ostalih, bio tužan. Pavlina je odlazila radosna, uverena da se i snovi dece sa Kosova i Metohije ostvaruju. Uspela je da iz svog Orahovačkog kruga, uz pomoć dobrih ljudi stigne do svoje zvezde. I radovala se što će ta ista zvezda uskoro zasijati u njenom Orahovcu.

Olivera Radić

(izvor – Jedinstvo)

Povezani članci

Back to top button