Đuro Daničić

Srpski filolog, branilac Vukovih pogleda i veliki poštovalac njegovog rada, jedan od najznačajnijih radnika na proučavanju srpskog i hrvatskog jezika Đuro Daničić umro je 17. novembra 1882. godine

Rođen je pod imenom Đorđe Popović, kao četvrti sin novosadskog sveštenika Jovana Popovića i Ane, u Novom Sadu, 1825. godine. Rano je ostao bez oca, a uspeo je da se obrazuje zahvaljujući požrtvovanoj majci. Od četvorice braće, dvojica su poznati – Miloš Popović (urednik „Srpskih novina“ i „Vidovdana“) i Vasilije Popović.

Prve škole učio je u Novom Sadu i Požunu, a pravne nauke u Pešti i Beču, gde je došao 1845.

Pod uticajem Karadžića i Miklošiča počeo je da se bavi slovenskom filologijom, kojoj je kasnije, a naročito proučavanju srpskog jezika, posvetio ceo život. Za vreme studija materijalno su mu pomagali knez Mihailo Obrenović i Jovan Gavrilović.

Godine 1856. postao je bibliotekar Narodne biblioteke u Beogradu i sekretar Društva srpske slovesnosti, a 1859. profesor Liceja (Velike škole). U Zagreb odlazi 1866. na mesto sekretara, tada osnovane Jugoslovenske akademije.

Otišao je zatim na odmor u Zagreb, da produži rad na započetom velikom Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika. Na tom poslu ga je i zatekla smrt. Njegovo telo preneseno je novembra 1882. u Beograd i tu je sahranjeno na Markovom groblju.

Svoje prezime zamenio je 1847. prezimenom Daničić, kojim se potpisao na prvom naučno-polemičkom radu Rat za srpski jezik i pravopis, i pri tom prezimenu je posle stalno ostao. Razlog je bio jednostavan; samo da se izbegne državna cenzura te knjige. Kasnije je našao da novo prezime ima i te kako smisla, jer je govorilo „o sinu Vukovih „Danica“ (kalendara). Bio je tada star samo 22 godine, i sa tim radom se uz novo prezime istakao u svetu kulture.

Daničić je jedan od najvećih radnika na području ispitivanja srpskog jezika.

Njegov prvi rad objavljen je 1845. u zaštitu Vuka. Naučno obaranje teorije Vukovih protivnika, Daničić je izneo u raspravi Rat za srpski jezik i pravopis (1847), kojom je doprineo brzoj pobedi Vukovih ideja. Zatim je dao Malu srpsku gramatiku (1850), u kojoj je srpski književni jezik prvi put naučno okarakterisan. Kasnije (od 1863) to je malo delo izlazilo u više izdanja (1—7), pod nazivom Oblici srpskog jezika.

Dela Daničića, u kojima je obrađivao različite strane srpskog jezika, jesu: Srpska sintaksa (1858), samo sa odeljkom o padežima sa i bez predloga, zasnovana na tadašnjoj lokalističkoj teoriji o padežima, Osnove (1876), klasifikacija, sasvim mehanička, nastavaka za obrazovanje reči, Korijeni (1877), bez velike teorijske vrijednosti, Istorija oblika (1874), najzad slavne akcenatske studije, koje su obrazovale osnovu proučavanja slovenskog akcenta.

Daničićeva veća izdanja srpskih starih spomenika, većinom još nezamenjena, jesu: Žitije Sv. Save (Teodosijevo, 1860, u izdanju pripisano Domentijanu), Žitija Sv. Simeona i Sv. Save od Domentijana (1865), Nikoljsko jevanđelje (bosanske redakcije, 1864), Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih (Danila i drugih, 1866), i mnoga druga manja dela, razvijena po naučnim izdanjima.

Preveo je Stari zavet.

U svom započetom delu Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Daničić je predložio reformu latiničnog pisma po ugledu na Vukovu reformu ćirilice, u kojoj bi se digrafi dj, lj, nj, dž zamenili grafemama đ, ļ, ń, ģ, i time postigla puna kompatibilnost latinice sa ćirilicom, i izbegle nedoumice u kojima grafeme iz digrafa stoje jedna do druge, ali se posmatraju odvojeno (npr. nadživeti, injekcija, podjednako itd.).

Od Daničićevih grafema, u širu upotrebu je jedino ušla grafema Đ đ, umesto dotadašnjeg dj.

Povezani članci

Back to top button